Bosna spava

Dobrodošli na moj blog

26.06.2014.

Rezime - BiH na Mundialu 2014

Kad se sve sagleda, nakon odigranih utakmica reprezentacije BiH na Mundialu, u usporedbi kako su igrale i kako su prošle i druge reprezentacije, moja želja da se dopre do srebra i nije bila toliko iluzorna, i nadam se da će se nekada i ostvariti.

Hvala momcima reprezentacije BiH da su nas dostojno predstavljali i pokazali cijelom svijetu da je Bosne bilo, da je ima i da će je biti. Hvala im za sve to!

Upravo čitam "Treći put" od Nijaza Turkovića (izd. autor, Sarajevo, 2013) u kojoj se apsolutno ne pominje fudbal, ali ima finih refleksija na Bosnu i univerzalnih poruka koje dobro dođu svima. (Izdvajam):

"Želja je sve ono dok se ne ostvari, a onda kada se desi, nakratko ti stane pamet i samo u toj sekundi želja stvarno živi. Trenutak kasnije, želja se zlatno razlije kao zvijezda koja je dopratila želju i od svega ostane samo sjaj u travi."

"...Generacijama koje dolaze duguju više jedino oni koji mu u naslijeđe ostavljaju zaborav i neznanje. Narode moj, nažalost i neznanje se uči, ako niste znali, a za taj nauk ne treba previše dara." 

Da dodam: Kako god, fudbalska reprezentacija BiH je ostavila vječiti zapis i "sjaj u travi" Maracane i Mundiala 2014 !

21.06.2014.

Išaret

Ne znam da li je to od ljubavi, patriotizma, euforije, fanatizma...ili je želja da se promijeni realno stanje u Bosni i nestane ova "fata morgana" u kojoj živimo...ili je samo inspiracija...ili...u ovom trenutku dozvoljavam sebi da budem fatalista i "prorok"...i otuda naredni post:

Bosna

Bosna je takva

bogata svega

i lijêpa i rûžna

i dobra i zla

Bosna je bosanska

sva

od glave do pete

onima što prijete

odgovara bez takta

da prostiš

od šake do lakta

i izađe jaka

iz svakog mraka

Bosna je taka

 

Pjesmu „Bosna“ posvećujem fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine koja je izborila učešće (debi) na svjetskom prvenstvu (SP) u Brazilu (Mundial 2014). Prvu utakmicu na SP odigrali su na čuvenoj Maracani u Rio de Janeiru protiv reprezentacije Argentine (Koincidencija? Išaret? Argentina=Argentum=srebro=Srebrenica). Rezultat 2:1 za Argentinu. Da nije bilo slučajnog autogola bilo bi 1:1. Gol za Argentinu dao Lionel Messi (danas najbolji fudbaler svijeta). Gol za BiH dao Vedad Ibišević (zasigurno najveći harisma-igrač (dar) Bosne; postigao sudbonosne golove za reprezentaciju BiH; na drugoj strani kao mali dječak prošao golgotu Srebrenice i preživio najveću tragediju Bosne). Selektor reprezentacije BiH je legendarni Safet Sušić Pape.

Teška utakmica, ali hrabra i dostojanstvena igra reprezentativaca Bosne i Hercegovine.

Utakmica za sjećanje: Izgubili su, ali nisu pobjeđeni!

16.6.2014.

. . .

Postscriptum

Reprezentacija Bosne i Hercegovine osvojila srebro na Mundialu 2014!

(Koincidencija? Išaret? Božija providnost?)

13.7.2014.

 

01.06.2014.

Retrospektiva

Dan planete Zemlje

(22.4.2014.)

 

Zemlja i zakon, kultura i pseća govna

22.4.1970. godine, Gaylord Nelson, senator USA (United States of America) i ekolog, pokreće nacionalnu obuku o životnoj sredini i njenom očuvanju pod nazivom Dan Zemlje (Earth Day). Tako se poslije više od jednog stoljeća Amerika osvrnula i ozbiljno suočila sa porukom i slutnjom njenih predaka koja je možda najbolje sadržana u pismu indijanskog poglavice Seattlea, navodno napisano i upućeno 1854. godine američkom Predsjedniku: „I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. (...) To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. (...) Jednu stvar znamo, koju će i bijeli čovjek jednog dana spoznati – naš Bog je isti Bog. (...) Pravom životu dolazi kraj – počinje borba za opstanak?“

                Nakon zaživljavanja u USA, Konferencija UN (United Nations) o okolišu, 1992. godine službeno prihvaća ovu ideju afirmacije zaštite okoline za cijelu planetu, a Generalna skupština UN-a 2009. godine proglašava 22. april kao međunarodni Dan planete Zemlje.Tog dana, širom planete Zemlje u skoro 200 država svijeta, na raznim nivoima, govori se o zemlji i svijetu kao globalnom, ali i lokalnom prostoru u kome živimo. Pitanje očuvanja i ravnoteže prirode i životne sredine sve više postaje i danas je vjerovatno najveći problem čovječanstva i civilizacije općenito.

Šta o tome reći kao običan čovjek iz jednog malog mjesta jedne male države. Konjic i Bosna i Hercegovina su upravo to, a ipak se ne mogu oteti utisku da je BiH u mnogo čemu paradigma svijeta. Dok o ovome razmišljam, pokušavam sažeti svoje iskustvo i ono što zapažam i hoću da se barem simboličnim zapisom uključim u obilježavanje Dana planete Zemlje.

U Konjicu, Bosni i Hercegovini i njenom okruženju ima se šta vidjeti i naučiti; i lijepog i ružnog. Možda je najdublje osjećanje i utiske o lokalnom zavičajnom krajoliku, koje razbuđuje misao do genijalne globalne spoznaje o prirodi i planeti Zemlji, sobom nosio čovjek sa ovih prostora Balkana: Nikola Tesla. Njegova izvanredna otkrića od prije više od 100 godina su tada osvijetlila i danas osvjetljavaju cijelu planetu. Osim što je stvarao savršene izume Tesla je također imao i jasne poruke poput ovih: „Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.“ ... „Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.“

A šta se to vidi i osjeti u ovom krajoliku doline Neretve koji je poput Teslinog zavičaja?

Treba imati dar pjesnika i moći svu tu ljepotu prirode i ljudskog duha opisati (visoke planine, rijeke, jezera i plodne doline, po brdima zasijane nekropole stećaka, kapelice, turbeta i planinarske kućice, i još puno toga što čovjeka nadahnjuje, oplemenjuje i kultiviše), i osjetiti simbiozu i harmoniju života. Ali, treba uistinu biti i pedantan službenik pa sve i ono ružno i loše evidentirati (isječene šume, sprženi proplanci i pašnjaci, njive zarasle u korov, napuštena sela i razbacane plastične pivske boce, cola boce i kese, krš i smeće svake vrste), i uočiti tu destrukciju i dekadenciju čovjeka.

Bez sumnje, imperativ za čovjeka, bilo u ime Boga ili u ime Prirode, svakako je da ljepotu treba čuvati i unapređivati, a ružno treba odstraniti i ispravljati. Ako poslušamo Teslu i promatramo prirodu i pojave, zasigurno ćemo nešto zapaziti i naučiti.

Veliki ljudi idu ispred vremena i vide ono što obični mali ljudi tek kasnije dožive. Potvrđuje to i naredna pjesma velikog pjesnika Vladimira Nazora koji je ponikao sa otoka Brača oko kojeg se Neretva razliva u Jadransko more. Ona, pjesma, kao da je sad izrečena. A bilo je to davne i teške 1943. godine, u jeku ljudske destrukcije velikoga svjetskog rata, kad sudbinom donijet u dolinu Neretve i zagledan u visove Prenja pjesnik i partizan   Nazor zapisuje:

 

Prenj planina nije,

Visok grad je vila,

Sijelo je bogova

Drevnih bogumila:

Još vrijeme brazde

Po čelu mu ore;

U njem se žestoko

Dobro i zlo bore.

(...)

Prenj planina nije

Žrtvovani je kamen

Što čeka da sveti

Očisti ga plamen.

I Bijeli Svećenik

K njemu jednom stigne,

Put zvijezdama i Suncu

Sebe i nas digne.

 

A kako to izgleda danas?

Evo, na Dan planete Zemlje sa prijateljem pohodim brda oko Konjica. Ispeli smo se na brdo Koznik (nažalost, nema koza; već poodavno su istrebljene). Barem je vidik fenomenalan. Ispod nas je dolina Neretve poput barke što se na proljetnom povjetarcu lagano njiše i kao da neprimjetno plovi sa istoka ka zapadu. U daljini, na jugu, još pod snijegom, bljeskaju na suncu vrhovi Prenja što razdvajaju Mediteran (more-središte zemlje) od Kontinenta (kopno-suha zemlja) prema sjeveru. Prekrasna slika u očima i nadnaravan osjećaj u duši daje utisak prostranstva, beskraja i optimizma. Sretan sam i ispunjen nadom, pogotovo što pouzdano znam da se Neretva u gornjem toku, hvala Bogu, i danas može slobodno piti, a da se na obalama njenim  i ljudska ruka i duhovnost može osjetiti. Za cjelokupnu dolinu Neretve (koja je danas locirana u prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona i Dubrovačko-neretvanske županije) može se komotno reći da je jedna svojevrsna kolijevka raznolikog prirodnog blaga i kulturne baštine na Starom kontinentu (Evropa).

Za ilustraciju ću uzeti stećke kojima je ovaj kraj bogat. Stećci su karakteristični kameni nadgrobni spomenici, uglavnom iz vremena srednjovjekovne bosanske države, koji su svojim postojanjem, izgledom i porukama jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Upravo, u ovoj 2014. godini očekuje se da budu uvršteni u Listu svjetske baštine UNESCO (United Nation, Educational Scientific Cultural Organization). Još prije pola stoljeća, a povodom svjetske izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas“ (Pariz, 1960.), znameniti pisac ovog podneblja, Miroslav Krleža, ističe bosanski stećak kao glavni eksponat i pri tome kazuje: „(...) Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“

Ako je samo i umjetnička fikcija u stvarnom opusu mnogobrojnih zapisa sa stećaka, ova poruka koju prepisujem, na stećku iz 1094. godine (stećak kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog) nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala: „Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi samo sebe moze najti, il ne najti...“ Autentičan zapis narodne mudrosti na više stećaka i mjesta kroz duži vremenski period (od antike do Šekspira) je i ovaj zapis-epitaf na grobu Radojice Bilića u Starom Selu kod Jajca: „I molju vas ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako ja...“ (M. Dizdar: Stari bosanski epitafi, Sarajevo, 1961.) Za ovu poruku neki pišu da je „prevod iste sentencije koju veliki Mazačo 1427.g. ispisuje u firentinskoj crkvi Santa Maria Novela: 'Io fu gia quel che voi sete, e quel chi son, voi anche sarete...'.“ (R. Petrović: Bogumili, Visoko – Novi Sad, 2010.) Ako je i tačno mišljenje da su stećci i zapisi kopija sa Zapada, to samo potvrđuje da Zemlja nije „globalno selo“ od jučer već je to ona od pamtivijeka. Kako god, stećci su specifikum Bosne, a u Bosni se susreću Istok i Zapad koji sobom donose i lijepo i ružno, i dobro i zlo, istovremeno. Ti uticaji se upravo mogu sagledati kroz život stećaka, njihovu figuraciju i transformaciju.

U gornjem slivu Neretve (Čuhovići iznad Rakitnice) na jednom mjestu i istoj nekropoli je neumitna ruka povijesti poredala jedne uz druge bogumilske stećke/kamenove, hrišćanske križeve/krstove i islamske bašluke/nišane. Dan danas su ti biljezi zajedno, na istom mjestu, a ispod njih je ista zemlja, bosanska – stoje, kazuju i poručuju kao osvjedočeni svjedoci. I tako na najočitiji način pokazuju kako s vremenom, pod teretom Istoka i Zapada, nekad milom a nekad silom, bogumili postadoše katolici, pravoslavci i muslimani. Konačno, u ovom vremenu, na toj istoj zemlji bosanskoj Bosanci prihvatiše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ali bi svi da je zemlja samo njihova. Otkud to?

 

„Proradila je politika rastakanja Bosne. No, da je samo to. Perpetuirano jednonacionalno drilovanje (njem-eng. Drill: trožičan, sijanje, brazda) toliko je rastočilo onu zajedničku bosansku žicu da je bosanstvo dovedeno do apsurda i posijalo se pervertiranje do paradoksa (...). I onda odjednom, narodi Bosne ne mogu da žive zajedno?!“ (vidi,    H. Sarajlić: Zapis o Bosni i Hercegovini, Konjic, 2013.) Šta reći na sve to? Bilo bi svima pametno poslušati šta kaže genijalni sin nekada zajedničke zemlje Nikola Tesla „Promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju“  i prihvatiti poruku mudrog američkog poglavice Seattlea „Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji.“

Bosna i bosanska žica (duh bosanski) su neraskidivi po zakonu prirodnom i redu Božijem: Kao hljeb, kao kruh, kao somun od žita njena, na njoj požnjevena, u zemljanoj peći ispečena, koji se slatko jede i, miriše svima. Samo, treba svako počistiti svoju avliju i sokake, neka cvijeće slobodno niče i voće behara, neka svi u Bosni jedu plodove svoga rada, spokojno i, bez smrada.

Na Kozniku, dok promišljam, osluškujem Prirodu i ćutim Boga, oči mi bodu dva brda, tu blizu, dominiraju iznad Konjica. Pohodio sam vlastitim nogama sve planine i vrhove oko Konjica, ali ova dva brda nisam otkako bijaše rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Zašto? A baš su lijepa i lijepa imena imaju: Grad i Gostić. Na prilazu njima danas su table sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima na kojima piše „MINE“! Mina je srce olovke koje daje život slovu i riječi, no ovo su neke druge mine koje razaraju srce i ubijaju život u čovjeku. Otkud tu i na tim mjestima? Baš čudno?!

Grad, općenito znači polis-država (srce civilizacije). Ovaj Grad iznad Konjica je vjerovatno imao nešto od toga u svojoj povijesti, a ono što je sigurno jeste da je bio kula-utvrda u vojvodstvu herceg Stjepana (Stjepan Vukčić Kosača /1404-1466/, Veliki vojvoda rusaga bosanskog, kasnije Herceg /vojvoda/ od Svetog Save) koji je osnovao Hercegovinu (sastavni dio Bosne). Prema tadašnjim prilikama,  vojvoda Stjepan se povijao između zapadne i istočne crkve i na kraju se priklonio Rimu (katoličanstvu) usvojivši titulu hercega. Paradoksalno je da mine oko Grada „ugradiše“ oni što danas htjedoše Hercegovinu samo za sebe predstavljajući se kao baštinici herceg Stjepana i „hrvatski domoljubi“, i tako „uprljaše“  hercegovu zemlju i ovaj lijepi vidikovac krijući se upravo iza imena hercegova.

Gostić, u svome nazivu priziva na gosta i gostoprimstvo. I zaista ovo brdo ispod surih vrhova Prenja djeluje gostoprimljivo kao da se nudi da se tu čovjek odmori i okrijepi na pitomim livadama i krasnim pogledom na dolinu Neretve. Gost je onaj koji pohodi, koji ima dobre namjere i koji je dobrodošao. Gost je onaj koji služi Bogu, pa je kod bosanskih bogumila u crkvi bosanskoj to onaj koji je imao misiju sveštenika. Pripadnici bosanske crkve se prema raznim izvorima nazivaju bogumili, patareni, krstjani, a za „pravovjerne“ su bili heretici. Smatrali su se čuvarima izvornog Hristova učenja na temeljima Evanđelja zasnovano na skromnosti i jednostavnosti. Prezirali su materijalna bogatstva i feudalni poredak klasične crkve što ih je koštalo progona. Kako bosanska crkva nije bila feudalni gospodar imala je ugled u narodu, a to je odgovaralo i bosanskom plemstvu i vlasteli da je kao takvu podržava i čuva. U tom vremenu zasigurno je vladalo načelo „cuius regio, eius religio“ (čija zemlja, njegova i religija). Naravno, važilo je i obrnuto. Zato je pored progona, istočna crkva, pravoslavna srpska crkva kao ortodoksna (izvorna) imala čak i toleranciju spram bosanske crkve „prevodeći“ krstjane u pravoslavce, a time u Srbe (svojatajući bosansku zemlju kao srpsku). Tako se dogodi paradoks da baštinici Svetog Save kao „srpski rodoljubi“ s ciljem zaštite zemlje samo za sebe „pogostiše“ Gostić minama i „uprljaše“ zemlju koja je i svetosavska.

Dolina Neretve ispod Gostića je oduvijek bila najviše naseljena onima koji nisu zasigurno bili ni katolici ni pravoslavci. Mnogobrojne nekropole stećaka (Konjic ima najviše stećaka u BiH) kazuju da su to bili bogumili. Oni su bili dio Bosanaca koji do tada nisu bili podlegli uticaju zapadne i istočne crkve, ali pod naletom moćne osmanlijske (turske) imperije utopiše se u islam i postadoše muslimani. Dugo bijahu turski vazali i prividno vladari u Bosni, zatomljujući u sebi vlastitu nacionalnost i identitet, i kao muslimani tek 1993. godine se iskazuju i potvrđuju kao Bošnjaci. Htjeli ne htjeli moradoše braniti sebe i svoju bosansku zemlju od nasrtaja sa istoka i zapada. Tako se došlo i do trećeg paradoksa da najtvrđi baštinici Bosne kao „bošnjačke patriote“  braneći zemlju od agresije „zasijaše“ mine oko Gostića i „uprljaše“ zemlju koja je upravo bosanska. Naravno, u svojim pretenzijama nisu to zaboravili učiniti ni hrvatski bojovnici.

Na kraju drugog milenija nove ere Gostić uistinu postade „Ničija zemlja“.

 

Danas je zaista anahrono isticati srednjovjekovno načelo „cuius regio, eius religio“ ali zbog nekih koji i danas osporavaju suverenitet i integritet Bosne dobro je podsjetiti na činjenicu da je čak i u tom vremenu bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1338-1391)  koji je kasnije postao prvi bosanski kralj, na vhuncu svoje vladavine imao efektivnu titulu „Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“ i pod svojim suverenstvom je imao i pravoslavne i katolike i bogumile, pri čemu je u svemu tome i sam participirao. Toliko o zemlji Bosni.

Dan je planete Zemlje. Vraćam se sa izleta. Dok prolazim gradom duž ulica na trotoarima je puno psećih govana. Susrećem ljude što su izveli svoje kućne ljubimce, ali i ponekog psa lutalicu. U BiH postoji zakon o zaštiti pasa lutalica, no nema azila da ih sklone. Ne znam za zakon o kućnim ljubimcima, ali njihovi gospodari zasigurno nemaju kulturu (kao na Zapadu) da za vlastitim  ljubimcima počiste.

U Bosni i Hercegovini, dok se ne bude držalo do zakona i kulture, živjet će se u predivnoj zemlji i psećim govnima.

U tom slučaju, priča o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima je izlišna. A možda i nije jer je danas, uistinu, cijeli svijet „globalno selo“?!

 

 

 

 

 

Esej posvećujem svim žrtvama od zagađenja Zemlje „minama“!

 

Zapisano s proljeća 2014. godine, na Dan planete Zemlje (22.4.2014.) kad Bosna bijaše ničija zemlja.

Objavljeno na portalu www.blogger.ba, na Dan mladosti (25.5.2014.) (dan kojeg više nema), nakon velikog potopa u Bosni (koji se upravo desio) i sa golemom nostalgijom (koja je sveprisutna).

(Blog: Bosna spava – spot: Dan mladosti-potop-nostalgija[*])

 



[*]nostalgija (grč. nostos povratak u zavičaj, algos bol) tuga za zavičajem, fig. čežnja za nečim što je bilo lijepo.

25.05.2014.

Dan mladosti - Potop - Nostalgija

Dan planete Zemlje

(22.4.2014.)

 

Zemlja i zakon, kultura i pseća govna

22.4.1970. godine, Gaylord Nelson, senator USA (United States of America) i ekolog, pokreće nacionalnu obuku o životnoj sredini i njenom očuvanju pod nazivom Dan Zemlje (Earth Day). Tako se poslije više od jednog stoljeća Amerika osvrnula i ozbiljno suočila sa porukom i slutnjom njenih predaka koja je možda najbolje sadržana u pismu indijanskog poglavice Seattlea, navodno napisano i upućeno 1854. godine američkom Predsjedniku: „I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. (...) To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. (...) Jednu stvar znamo, koju će i bijeli čovjek jednog dana spoznati – naš Bog je isti Bog. (...) Pravom životu dolazi kraj – počinje borba za opstanak?“

                Nakon zaživljavanja u USA, Konferencija UN (United Nations) o okolišu, 1992. godine službeno prihvaća ovu ideju afirmacije zaštite okoline za cijelu planetu, a Generalna skupština UN-a 2009. godine proglašava 22. april kao međunarodni Dan planete Zemlje.Tog dana, širom planete Zemlje u skoro 200 država svijeta, na raznim nivoima, govori se o zemlji i svijetu kao globalnom, ali i lokalnom prostoru u kome živimo. Pitanje očuvanja i ravnoteže prirode i životne sredine sve više postaje i danas je vjerovatno najveći problem čovječanstva i civilizacije općenito.

Šta o tome reći kao običan čovjek iz jednog malog mjesta jedne male države. Konjic i Bosna i Hercegovina su upravo to, a ipak se ne mogu oteti utisku da je BiH u mnogo čemu paradigma svijeta. Dok o ovome razmišljam, pokušavam sažeti svoje iskustvo i ono što zapažam i hoću da se barem simboličnim zapisom uključim u obilježavanje Dana planete Zemlje.

U Konjicu, Bosni i Hercegovini i njenom okruženju ima se šta vidjeti i naučiti; i lijepog i ružnog. Možda je najdublje osjećanje i utiske o lokalnom zavičajnom krajoliku, koje razbuđuje misao do genijalne globalne spoznaje o prirodi i planeti Zemlji, sobom nosio čovjek sa ovih prostora Balkana: Nikola Tesla. Njegova izvanredna otkrića od prije više od 100 godina su tada osvijetlila i danas osvjetljavaju cijelu planetu. Osim što je stvarao savršene izume Tesla je također imao i jasne poruke poput ovih: „Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.“ ... „Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.“

A šta se to vidi i osjeti u ovom krajoliku doline Neretve koji je poput Teslinog zavičaja?

Treba imati dar pjesnika i moći svu tu ljepotu prirode i ljudskog duha opisati (visoke planine, rijeke, jezera i plodne doline, po brdima zasijane nekropole stećaka, kapelice, turbeta i planinarske kućice, i još puno toga što čovjeka nadahnjuje, oplemenjuje i kultiviše), i osjetiti simbiozu i harmoniju života. Ali, treba uistinu biti i pedantan službenik pa sve i ono ružno i loše evidentirati (isječene šume, sprženi proplanci i pašnjaci, njive zarasle u korov, napuštena sela i razbacane plastične pivske boce, cola boce i kese, krš i smeće svake vrste), i uočiti tu destrukciju i dekadenciju čovjeka.

Bez sumnje, imperativ za čovjeka, bilo u ime Boga ili u ime Prirode, svakako je da ljepotu treba čuvati i unapređivati, a ružno treba odstraniti i ispravljati. Ako poslušamo Teslu i promatramo prirodu i pojave, zasigurno ćemo nešto zapaziti i naučiti.

Evo, na Dan planete Zemlje sa prijateljem pohodim brda oko Konjica. Ispeli smo se na brdo Koznik (nažalost, nema koza; već poodavno su istrebljene). Barem je vidik fenomenalan. Ispod nas je dolina Neretve poput barke što se na proljetnom povjetarcu lagano njiše i kao da neprimjetno plovi sa istoka ka zapadu. U daljini, na jugu, još pod snijegom, bljeskaju na suncu vrhovi Prenja što razdvajaju Mediteran (more-središte zemlje) od Kontinenta (kopno-suha zemlja) prema sjeveru. Prekrasna slika u očima i nadnaravan osjećaj u duši daje utisak prostranstva, beskraja i optimizma. Sretan sam i ispunjen nadom, pogotovo što pouzdano znam da se Neretva u gornjem toku, hvala Bogu, i danas može slobodno piti, a da se na obalama njenim  i ljudska ruka i duhovnost može osjetiti. Za cjelokupnu dolinu Neretve (koja je danas locirana u prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona i Dubrovačko-neretvanske županije) može se komotno reći da je jedna svojevrsna kolijevka raznolikog prirodnog blaga i kulturne baštine na Starom kontinentu (Evropa).

Za ilustraciju ću uzeti stećke kojima je ovaj kraj bogat. Stećci su karakteristični kameni nadgrobni spomenici, uglavnom iz vremena srednjovjekovne bosanske države, koji su svojim postojanjem, izgledom i porukama jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Upravo, u ovoj 2014. godini očekuje se da budu uvršteni u Listu svjetske baštine UNESCO (United Nation, Educational Scientific Cultural Organization).

Ako je samo i umjetnička fikcija u stvarnom opusu mnogobrojnih zapisa sa stećaka, ova poruka koju prepisujem, na stećku iz 1094. godine (stećak kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog) nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala: „Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi samo sebe moze najti, il ne najti...“ Autentičan zapis narodne mudrosti na više stećaka i mjesta kroz duži vremenski period (od antike do Šekspira) je i ovaj zapis-epitaf na grobu Radojice Bilića u Starom Selu kod Jajca: „I molju vas ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako ja...“ (M. Dizdar: Stari bosanski epitafi, Sarajevo, 1961.) Za ovu poruku neki pišu da je „prevod iste sentencije koju veliki Mazačo 1427.g. ispisuje u firentinskoj crkvi Santa Maria Novela: 'Io fu gia quel che voi sete, e quel chi son, voi anche sarete...'.“ (R. Petrović: Bogumili, Visoko – Novi Sad, 2010.) Ako je i tačno mišljenje da su stećci i zapisi kopija sa Zapada, to samo potvrđuje da Zemlja nije „globalno selo“ od jučer već je to ona od pamtivijeka. Kako god, stećci su specifikum Bosne, a u Bosni se susreću Istok i Zapad koji sobom donose i lijepo i ružno, i dobro i zlo, istovremeno. Ti uticaji se upravo mogu sagledati kroz život stećaka, njihovu figuraciju i transformaciju.

U gornjem slivu Neretve (Čuhovići iznad Rakitnice) na jednom mjestu i istoj nekropoli je neumitna ruka povijesti poredala jedne uz druge bogumilske stećke/kamenove, hrišćanske križeve/krstove i islamske bašluke/nišane. Dan danas su ti biljezi zajedno, na istom mjestu, a ispod njih je ista zemlja, bosanska – stoje, kazuju i poručuju kao osvjedočeni svjedoci. I tako vremenom, pod teretom Istoka i Zapada, nekad milom a nekad silom, bogumili postadoše katolici, pravoslavci i muslimani. Konačno, u ovom vremenu, na toj istoj zemlji bosanskoj Bosanci prihvatiše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ali bi svi da je zemlja samo njihova. Otkud to? „Proradila je politika rastakanja Bosne. No, da je samo to. Perpetuirano jednonacionalno drilovanje (njem-eng. Drill: trožičan, sijanje) toliko je rastočilo onu zajedničku bosansku žicu da je bosanstvo dovedeno do apsurda i posijalo se pervertiranje do paradoksa (...). I onda odjednom, narodi Bosne ne mogu da žive zajedno?!“ (vidi,    H. Sarajlić: Zapis o Bosni i Hercegovini, Konjic, 2013.) Šta reći na sve to? Bilo bi svima pametno poslušati šta kaže genijalni sin nekada zajedničke zemlje Nikola Tesla „Promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju“  i prihvatiti poruku mudrog američkog poglavice Seattlea „Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji.“

Bosna i bosanska žica (duh bosanski) su neraskidivi po zakonu prirodnom i redu Božijem: Kao hljeb, kao kruh, kao somun od žita njena, na njoj požnjevena, u zemljanoj peći ispečena, koji se slatko jede i, miriše svima. Samo, treba svako počistiti svoju avliju i sokake, neka cvijeće slobodno niče i voće behara, neka svi u Bosni jedu plodove svoga rada, spokojno i, bez smrada.

Na Kozniku, dok promišljam, osluškujem Prirodu i ćutim Boga, oči mi bodu dva brda, tu blizu, dominiraju iznad Konjica. Pohodio sam vlastitim nogama sve planine i vrhove oko Konjica, ali ova dva brda nisam otkako bijaše rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Zašto? A baš su lijepa i lijepa imena imaju: Grad i Gostić. Na prilazu njima danas su table sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima na kojima piše „MINE“! Mina je srce olovke koje daje život slovu i riječi, no ovo su neke druge mine koje razaraju srce i ubijaju život u čovjeku. Otkud tu i na tim mjestima? Baš čudno?!

Grad, općenito znači polis-država (srce civilizacije). Ovaj Grad iznad Konjica je vjerovatno imao nešto od toga u svojoj povijesti, a ono što je sigurno jeste da je bio kula-utvrda u vojvodstvu herceg Stjepana (Stjepan Vukčić Kosača /1404-1466/, Veliki vojvoda rusaga bosanskog, kasnije Herceg /vojvoda/ od Svetog Save) koji je osnovao Hercegovinu (sastavni dio Bosne). Prema tadašnjim prilikama,  vojvoda Stjepan se povijao između zapadne i istočne crkve i na kraju se priklonio Rimu (katoličanstvu) usvojivši titulu hercega. Paradoksalno je da mine oko Grada „ugradiše“ oni što danas htjedoše Hercegovinu samo za sebe predstavljajući se kao baštinici herceg Stjepana i „hrvatski domoljubi“, i tako „uprljaše“  hercegovu zemlju i ovaj lijepi vidikovac krijući se upravo iza imena hercegova.

Gostić, u svome nazivu priziva na gosta i gostoprimstvo. I zaista ovo brdo ispod surih vrhova Prenja djeluje gostoprimljivo kao da se nudi da se tu čovjek odmori i okrijepi na pitomim livadama i krasnim pogledom na dolinu Neretve. Gost je onaj koji pohodi, koji ima dobre namjere i koji je dobrodošao. Gost je onaj koji služi Bogu, pa je kod bosanskih bogumila u crkvi bosanskoj to onaj koji je imao misiju sveštenika. Pripadnici bosanske crkve se prema raznim izvorima nazivaju bogumili, patareni, krstjani, a za „pravovjerne“ su bili heretici. Smatrali su se čuvarima izvornog Hristova učenja na temeljima Evanđelja zasnovano na skromnosti i jednostavnosti. Prezirali su materijalna bogatstva i feudalni poredak klasične crkve što ih je koštalo progona. Kako bosanska crkva nije bila feudalni gospodar imala je ugled u narodu, a to je odgovaralo i bosanskom plemstvu i vlasteli da je kao takvu podržava i čuva. U tom vremenu zasigurno je vladalo načelo „cuius regio, eius religio“ (čija zemlja, njegova i religija). Naravno, važilo je i obrnuto. Zato je pored progona, istočna crkva, pravoslavna srpska crkva kao ortodoksna (izvorna) imala čak i toleranciju spram bosanske crkve „prevodeći“ krstjane u pravoslavce, a time u Srbe (svojatajući bosansku zemlju kao srpsku). Tako se dogodi paradoks da baštinici Svetog Save kao „srpski rodoljubi“ s ciljem zaštite zemlje samo za sebe „pogostiše“ Gostić minama i „uprljaše“ zemlju koja je i svetosavska.

Dolina Neretve ispod Gostića je oduvijek bila najviše naseljena onima koji nisu zasigurno bili ni katolici ni pravoslavci. Mnogobrojne nekropole stećaka (Konjic ima najviše stećaka u BiH) kazuju da su to bili bogumili. Oni su bili dio Bosanaca koji do tada nisu bili podlegli uticaju zapadne i istočne crkve, ali pod naletom moćne osmanlijske (turske) imperije utopiše se u islam i postadoše muslimani. Dugo bijahu turski vazali i prividno vladari u Bosni, zatomljujući u sebi vlastitu nacionalnost i identitet, i kao muslimani tek 1993. godine se iskazuju i potvrđuju kao Bošnjaci. Htjeli ne htjeli moradoše braniti sebe i svoju bosansku zemlju od nasrtaja sa istoka i zapada. Tako se došlo i do trećeg paradoksa da najtvrđi baštinici Bosne kao „bošnjačke patriote“  braneći zemlju od agresije „zasijaše“ mine oko Gostića i „uprljaše“ zemlju koja je upravo bosanska. Naravno, u svojim pretenzijama nisu to zaboravili učiniti ni hrvatski bojovnici.

Na kraju drugog milenija nove ere Gostić uistinu postade „Ničija zemlja“.

Danas je zaista anahrono isticati srednjovjekovno načelo „cuius regio, eius religio“ ali zbog nekih koji i danas osporavaju suverenitet i integritet Bosne dobro je podsjetiti na činjenicu da je čak i u tom vremenu bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1338-1391)  koji je kasnije postao prvi bosanski kralj, na vhuncu svoje vladavine imao efektivnu titulu „Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“ i pod svojim suverenstvom je imao i pravoslavne i katolike i bogumile, pri čemu je u svemu tome i sam participirao. Toliko o zemlji Bosni.

Dan je planete Zemlje. Vraćam se sa izleta. Dok prolazim gradom duž ulica na trotoarima je puno psećih govana. Susrećem ljude što su izveli svoje kućne ljubimce, ali i ponekog psa lutalicu. U BiH postoji zakon o zaštiti pasa lutalica, no nema azila da ih sklone. Ne znam za zakon o kućnim ljubimcima, ali njihovi gospodari zasigurno nemaju kulturu (kao na Zapadu) da za vlastitim  ljubimcima počiste.

U Bosni i Hercegovini, dok se ne bude držalo do zakona i kulture, živjet će se u predivnoj zemlji i psećim govnima.

U tom slučaju, priča o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima je izlišna. A možda i nije jer je danas, uistinu, cijeli svijet „globalno selo“?!

 

Esej posvećujem svim žrtvama od zagađenja Zemlje „minama“!

 

Zapisano s proljeća 2014. godine, na Dan planete Zemlje (22.4.2014.) kad Bosna bijaše ničija zemlja.

Objavljeno na portalu www.blogger.ba, na Dan mladosti (25.5.2014.) (dan kojeg više nema), nakon velikog potopa u Bosni (koji se upravo desio) i sa golemom nostalgijom (koja je sveprisutna).

(Blog: Bosna spava – spot: Dan mladosti-potop-nostalgija[*])

 



[*]nostalgija (grč. nostos povratak u zavičaj, algos bol) tuga za zavičajem, fig. čežnja za nečim što je bilo lijepo.

22.05.2014.

Dan prijema BiH u UN (Dan državnosti?)

Dan jednakosti

(povodom 70 godina ZAVNOBiH-a)

 

Može li se u Bosni i Hercegovini zajednički obilježavati neki državni praznik bez opstrukcija?

Obzirom na istorijske procese i povijesne okolnosti razvitka Bosne i Hercegovine mogu se u ovom vremenu razumjeti frustracije Srba i oportunizam Hrvata ako se uzme zdravo za gotovo: Kada nema Jugoslavije neka nema ni Bosne i Hercegovine. Sa aspekta dosadašnjeg tretmana, aspiracija i apetita spram BiH ispada da je to i logično.

Ali, pitanje je koliko je to pošteno, pravedno i, logično? I da se razumjemo, nije ni pošteno ni pravedno ni logično! Pa, Bosna i Hercegovina je bila od pamtivijeka. ZAVNOBiH je samo potvrdio da je BiH i srpska i hrvatska i bošnjačka. Šta je tu sporno?  I zašto da se ZAVNOBiH ne obilježava?

Ali, logično je da ZAVNOBiH (25. novembar; ove godine je ravno 70 godina) ne mora biti Dan državnosti BiH. Bosna (i Hercegovina) je bila i prije 700 i 70 i više godina. Nije nelogično, a sasvim je realno, ako hoćemo Dan državnosti BiH koji će svi prihvatiti i poštivati, bez ikakve zadrške, da to bude dan prijema BiH (22. maj) u zajednicu država svijeta – UN.

A dan ZAVNOBiH-a neka bude upravo ono što i jest: Dan jednakosti. Bosna i Hercegovina je jednako i srpska i hrvatska i bošnjačka i svih njenih građana, što upravo potvrđuje i presuda evropskog Suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci“ koja, ovih dana, treba da se konačno implementira, a Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine neka ispuni svoje ustavne dužnosti i iskaže se kao stvarni demokratski parlament – glas naroda.

Svi politički akteri u BiH (i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i „ostali“) bi trebali pokazati izvjesni pragmatizam i unijeti više optimizma u ovo bosansko-hercegovačko sivilo svakodnevice. Neka Srbi odbace frustracije, Hrvati oportunizam, Bošnjaci skepticizam, a oni koji hoće da su samo građani neka ne budu džangrizavi (ljute se što su „ostali“, a nisu ili neće da budu kao ostali).

Novembar je mjesec za slavlje. Iako se još zove i Studeni može da unese toplinu u srca svih ljudi Bosne i Hercegovine sa Danom jednakosti, poput sličnog praznika ili blagdana u Sjedinjenim Američkim Državama kojega oni nazivaju Danom zahvalnosti (koincidencija ili ne; Dan zahvalnosti se slavi četvrtog četvrtka u novembru/studenom i također zna da se nekad podudari istovremeno na dan ZAVNOBiH-a; 25. novembar/studeni).

Nek' se širom Bosne i Hercegovine raspale vatre, a umjesto pečenih ćurki nek' zamirišu bosanski ćevapi i nek' se barem jedan dan u godini svuda pjeva svima zajednička himna-sevdalinka:

 

Snijeg pade na behar, na voće

neka ljubi ko god koga hoće

(...)

 

Nek' bude u BiH ko u SAD da su svi ljudi rođeni jednaki, sa pravom na život, slobodu i sreću. Nek' bude Bosna ko Amerika.

(i)

Neka Vam je sa srećom Dan jednakosti u Bosni i Hercegovini!

 

Konjic, novembar/studeni 2013. god.                                          H. Sarajlić

 

 

P.S.

Preporučujem poslušati predloženu „himnu“ (Snijeg pade na behar na voće) u zajedničkom izvođenju Davorina Popovića i Halida Bešlića sa Indexima i prijateljima, ali i izvedbe svih drugih interpretatora (prema vlastitim željama; izbor na internetu je zaista izvrstan), bez razlike, jednako.

 

 

21.05.2014.

POTOP

Kletva

 

Prokletnici, 

koji ovoj napaćenoj Bosni žele gorē 

dao Bog jednom da gorē

i oslobode Bosnu teške more.

 

Makar se rastvore bosanske gore

i razliju Bosnom

 pa Bosna zauvjek bude jedno:

 i ravnica i rijeka i more.

 

Al' Bosne će biti sve do Posljednje zore

ma koliko se prokletnici igrali Boga

 jer Bosna je Bogom suđena nama

 i pokoljenjima našim do Sudnjeg dana.

 

Od Sudnjeg dana samo je još gorē:

Biti bez Bosne!

Neka znaju, oni, prokletnici:

Ničija nije gorila do zore!

               

Konjic, novembar 2011.

(Iz "Zapis (o) Bosni i Hercegovini", H.S. , 2013.)

08.05.2014.

Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom

Dan D

 (Povodom 9.maja, Dana Evrope i Dana pobjede nad fašizmom)

 

Slušajući ovih dana o danu ili datumu odbrane Sarajeva, neko reče da je 2.maj bio i „dan D“ za odbranu Bosne i Hercegovine. Općenito, pojam „dan D“  uzima se za značajan dan ili datum. Puno se pominje kao Dan iskrcavanja u Normandiji ,što je početak kraja Trećeg Rajha. Današnji dan (4.maj), dan smrti Josipa Broza Tita, može se označiti kao Dan D početka kraja Jugoslavije. Sutra se u Jablanici obilježava dan slavne Bitke na Neretvi i herojske borbe za ranjenike, što je i dan D opstanka Titovih partizana, tj. Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. Za koji dan je Dan pobjede nad fašizmom (kapitulacija fašističke Njemačke) i Dan Europe (početak ujedinjenja EU).

Baš je, evo, početak maja pun nekih D dana, ali mene interesuje gdje je danas Bosna i Hercegovina. Kada  vidim kako se manipuliše istinom o ratu u BiH, patriotizmom, žrtvama (na svim stranama)pitam se u kojem vremenu živimo. Zarad zdravog razuma i istine pokušavam sebi predstaviti šta se to događalo u BiH. Kažu da ima više istina (kažu to i neki koji su univerzitetski profesori; apsurd). Kako to može biti? Pa istina je uvijek samo jedna, a samo može biti više interpretacija.

 Interpretacija, koja je i moguća istina ili barem ide ka istini, što je i osnova  za međusobno razumijevanje u BiH , jeste definicija rata u BiH:

Rat u BiH (1992-1995) je bio otvoreni atak i agresija na Bosnu i Hercegovinu, prvenstveno od strane Srbije i djelimično Hrvatske, uz široku kolaboraciju i sabotažu pristalica Karadžića, Bobana i Abdića, kojoj su se suprotstavili patriote Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom Bošnjaci, uz veliki broj Hrvata, Srba i pripadnika drugih naroda i građana Bosne i Hercegovine.

Upravo slušam na FACE TV (19:17) kako treba objediniti obrazovni sistem u BiH. Kako ga objediniti ako nema jedne definicije rata u BiH?

Treba učiti od drugih. Za to je najbolji primjer upravo priča povodom Dana D (Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe) koji jasno pokazuju na nekadašnji odnos: USA, SSSR, GB – Njemačka , Japan, Italija, i što ne smeta da danas zajednički svi uređuju ovaj Svijet.

Isto  tako, svi u BiH imaju i pravo i obavezu da promovišu istinu, koja je, koliko god se drugačije interpretirala, na kraju krajeva, ipak samo i uvijek jedna.

Kao što ima više religija, vjera u Boga je samo jedna. Ako smo istinski pobornici vjere, onda se razumijemo i poštujemo, makar bili pripadnici različitih religija. Ako smo pobornici istine, onda ćemo uvažavati činjenice, makar slušali različite interpretacije.

Konjic, 4.5.2012.

 

P.S.

Daj Bože da je fašizam pobjeđen:

„Zaista, oni koji vjeruju, i Jevreji, i kršćani, i oni koji vjeruju u neku drugu Božiju knjigu – koji god su u vjeri jednog Boga i koji dobra djela čine – imat će nagradu kod Gospodara svoga; nad njima nema straha i oni neće tugovati (Kur'an, 2:62).“

Dakle, u pitanju je interpretacija. Možda je na tu temu, u kontekstu ovog vremena i aktualnih izbora u Francuskoj, dobra kolumna francuskog filozofa Bernara Anri-Levija u današnjem Avazu (6.5.2012.), kontraverznog  naslova: „Kad desnica zanemari borbu, fašizam pobjeđuje“.

No, da se vratim na Bosnu i Hercegovinu koja je po Leviju „srce Evrope“ i na kojoj Evropa polaže ispit svoga opredjeljenja ka zajedništvu. Ima li mjesta optimizmu?

Neko je u okviru promovisanja tjedna ujedinjene Evrope i projekta „EU Awereness II“, jučer, simbolički  organizirao skokove padobranom na vodopadu Skakavac kod Sarajeva. Ljudska simbolika!

Danas sam uživao u prelijepom i do skoro nezamislivo prizoru kako „Canadair“ (kanader), protivpožarni avioni MORH-a  zahvataju vodu na Jablaničkom jezeru. Gasili su požar kod Konjica koji je prijetio industrijskim postrojenjima fabrike „Igman Konjic“. Na lokalitetu fabrike je i čuveni Titov bunker. Kakva čudna i nenaručena simbolika?!

 Prisjećam se kako su 1992. godine napadali Mig-ovi JNA i bombardirali  Konjic i fabriku, a ove 2012.godine Canaderi MORH-a  pomažu u odbrani od požara. Još jednom je preživila i fabrika i Titov bunker. Fabrika je napravljena u doba velike obnove i izgdradnje, procvata Titove ere, i u jednom ranijem eseju o Konjicu sam zapisao: „Istovremeno (1953-1979), JNA je kod Konjica, u tajnosti pravila bunker za Tita, podzemno sklonište u slučaju atomskog rata (konspirativni naziv ARK-atomskaratna komanda). Za života Tito nije nikad bio u tom bunkeru, a poslije Tita se urušila JNA i Jugoslavija kao da je bio atomski rat. Danas se od ARK-a pravi Muzej savremene umjetnosti koji je sam po sebi svjetski kuriozitet.“

Zašto ova priča i komparacija? Hoću da se pridružim onima koji su za progres i koji vjeruju da je iskrena vjera u dobro, ipak,  ispred isključivosti bilo koje vrste, i da zajedništvo u ravnopravnosti nema alternativu. Osim rata.

Današnji primjer Hrvatske na putu ka EU je najbolji primjer. Nadati se da će se i BiH što prije priključiti na taj put. Mjesta optimizmu ima, ali svaki dan je „dan D“ u borbi za mir i progres.

 

Neka Vam je sa srećom Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom!

Konjic, 6.5.2012.  

 

06.04.2014.

Povodom Dana oslobođenja Sarajeva

O bosanskoj historiji 2

 

06.04.2013.

Danas je 6.april, Dan grada Sarajeva. Jučer, 5.april, bio je dan oslobođenja Sarajeva od fašizma u drugom svjetskom ratu (1945.g). Dan grada Sarajeva je u povodu dana oslobođenja Sarajeva. Zašto Dan Sarajeva nije 5. već je to 6.april, jednostavno je od pamtivijeka znana činjenica: ne računa se kad nastupe oslobodioci (borci), računa se kad nastupa elita (komanda). To je paradoks, ali historijia je puna paradoksa; nažalost. Zar nije paradoks da se iz te elite (1945 g.) izrodi elita (komanda) koja će Sarajevu 6.aprila 1992.godine nametnuti opsadu i fašizam?!

Danas je, hvala Bogu i antifašistima, Sarajevo slobodan grad koji izgrađuje demokratiju. Zato me raduje , da pored svega i usprkos svemu, mogu da čestitam svim stanovnicima Sarajeva i zaželim za sva vremena: Neka je sa srećom Dan Sarajeva!

Ako bude demokratije, tako će i biti. Ja u to vjerujem i hoću da pohvalim emisiju „Ja biram goste“ na sarajevskoj TV1, i da komentarišem emisiju od prekjuče, 4.aprila, koju je vodio uvaženi prof. Fatmir Alispahić sa respektabilnim gostima (Vlaisavljević, Ratkušić, Raspudić, Latić). Ne moramo se složiti sa svim iznesenim stavovima, ali se moramo složiti da je debata zaista bila otvorena i demokratska.

Uvaženi pjesnik Džemaludin Latić  je upravo i javno iznio kontroverze oko oslobađanja Sarajeva 1945., što je kao demokratski čin za svaku pohvalu i što treba apsolutno istražiti i razjasniti.

Ono što je proturječno kod Latića je nešto drugo, protiv čega je i on sam, a to je etiketiranje ( i sam navodi kako neki mediji na njega atakuju i etiketiraju ga kao „islamskog ekstremistu“  i sl.). Čudi me  da i on to čini neistomišljenicima (nešto o tome sam nekad ranije zapisao, ali „Oslobođenje“ nije htjelo objaviti, pa neka bude sada prilog u ovom postu).

Htio sam ovo reći:

Ne treba ignorisati činjenice, ali pripisivati (etiketirati) Titi bivši komunistički totalitarizam, isto je kao pripisivati Aliji današnji jalijaški kapitalizam. Nisam advokat ni jednom ni drugom, ali obojicu poštujem kao ljude okrenute univerzalnom dobru. Raduje me da mi u Konjicu imamo ulicu Maršala Tita koja završava trgom Alije Izetbegovića (nadam se da je tako i u Sarajevu).

Treba uzeti od obojice ono što je dobro, otkloniti ono što je loše i nastaviti graditi ovu Bosnu kojom su se ponosili i Tito i Alija.

Konjic, 6.april 2013.

 

P.S. 

Sarajevo, 6.april 2013.

Nakon tmurnog jutra izbistrilo se u sunčani proljećni dan. Poslije podne otišao sam do Sarajeva i prošetao Titovom i Ferhadijom. Zastao sam ispred Vječne vatre, proučio Fatihu i zaželio vječni mir svim oslobodiocima i svim braniocima Sarajeva;

Počivali u miru i rahmetu, i neka im je lahka zemlja bosanska! 

. . .

(prilog)

Redakciji  „Oslobođenja“

Reagiranje na pisanje u rubrici „Poligon“ od 22.6.2011.

„Ko je kome bliži?“

Kao obični čitalac, koji uz kahvu „prelista“ dnevne novine, površno sam propratio izvode iz knjige „Duplo golo“ Esada Bajtala koje je „Oslobođenje“ objavilo u nekoliko nastavaka. Primjetio sam da ima zanimljivih opservacija, ali kao što rekoh, nisam imao vremena za veću pažnju da bih o tome donosio neki sud. Više pažnje mi je privuklo reagiranje Džemaludina Latića kojeg  Bajtal citira u svojoj knjizi. To je povod, ali ne i razlog ovog pisma.

Jednostavno , iz kurtoazije, ne bih o krivom navođenju citata („Ko je kome bliži?“), te o obrazloženju i reagiranju na navod. Bajtal iz konteksta izvlači  izjavu Latića kako mu je bliži Iranac iz Teherana nego Hrvat iz zajedničkog haustora, dok Latić žučno reaguje jer je to izrečeno u smislu iste vjere, a ne u smislu zajedničkog komšiluka. Ipak, sve to je ispod nivoa, evo, jednog prosječnog čitaoca. Čak je i bizarno da jednog slobodoumnog pisca negira ili osporava drugi slobodoumni pisac, na ovakav način. Takva vrsta javne riječi, i kad je u najboljoj namjeri,  uopšte ne doprinosi poboljšanju realnog stanja u kome živimo. Prvenstveno mislim na stanje u Bosni i Hercegovini, Balkanu, pa i šire.

Ko je kome bliži je relativno pitanje i stvar ličnog osjećaja. Čovjek jeste cjelovito, ali i kompleksno biće, i pitanje je kako ga promatrati u duhovnom, vjerskom, građanskom, društvenom i političkom smislu. Ovakvo pisanje i reagiranje, tj. „prepucavanje“, onda, samo po sebi, postaje apsurdno i svodi  se na stereotipnu sliku Balkana, koju je najbolje simplificirao veliki majstor riječi, poznavalac Balkana i prijatelj Bosne, Miroslav Krleža: „Dok psi laju, karavane prolaze“.

Pitanje je: Kako promijeniti Balkan?

Mislim da na to pitanje hoće da daju odgovore i Latić i Bajtal, i zato mi je pomalo čudno njihovo sporenje, jer i njih poznajem samo kao vrsne majstore riječi. U svojoj skromnoj kućnoj biblioteci imam veličanstveni Latićev „Srebrenički inferno“ (kompetentan sud o tom djelu ispisuje Abdulah Sidran), ali i izvanredan Bajtalov zbornik „Za (i) protiv tolerancije“ (osvrt na Sokrata, Loka, Voltera...).

Toliko o povodu mog pisma. Neću da prešutim, ali pokušavam razumjeti obe strane i ne želim biti ni tužilac ni  sudac. Na kraju svega, vrijeme će pokazati svoje. Mislim da nam nepristrasnog pristupa danas fali u svim sferama društvenog života u BiH.

A sada o razlogu mog pisma.

Preskačući Latićeve privatne uvrede i ocjene na račun Bajtala, dolazi se, što je i veći sadržaj reagiranja, do Latićevih ličnih i diskutabilnih opservacija, konstatacija, ali i kolektivnog poistovjećivanja i zaključaka. Teško je izdvojiti neki dio pomenutog teksta kao predložak za raspravu, a neprikladno je sve citirati. Latić počinje vrijeđanjem Bajtala i završava glorifikacijom sebe sama:

„Vaš člankopisac (E.Bajtal)...kao sljedbenik 'Inkvizicije bez Boga',tj. titoističkoga komunizma...i inih sarajevskih ecophob-a (čitaj: ojkofob-a, onih koji mrze svoje, u ovom slučaju muslimansko 'ognjište', porijeklo i identitet). Takvi su gotovo pola stoljeća, u komunističko-titoističkom projektu zvanom 'bratstvo-jedinstvo',..., gušili uzvišeni islam i katolicizam (manje pravoslavlje),zabranjivali spomen o bosanskome jeziku i bošnjačkoj nacionalnosti, izmišljali tzv. kolektivne krivice bošnjačkom narodu (mladomuslimanstvo 1949., islamski fundamentalizam 1983.)...služili velikosrpskom projektu i time pripremili bitne uvjete za četničko-tuđmanski genocid nad Bošnjacima (1992-1995)...slijedeći jednog od najvećih masovnih ubica u 20.st, češkog ili ruskog Jevreja Josipa Broza zvanog Tito (koji se lažno izdavao za Hrvata),...po svaku cijenu žele inaugurirati nacizam u bošnjačkom narodu...progone islam i njegove sljedbenike, ...ovog pisca (Dž.Latić),iskrenog sljedbenika islama i poslanika Muhammeda- s.a.v.s., iskrenog pobornika zajedničkog života muslimana i ehl-i kitabija (kršćana, hrišćana i Jevreja) i novog starog koncepta bh. društva na vjerskim, a ne na titoističkim temeljima,...“

Ja bih sve ovo nazvao kao „izokrenuta svijest“ koja prelazi granice osobnog animoziteta.

Pretpostavljam da će prozvani  Bajtal, lično reagirati  i odgovoriti na ove kvalifikacije.

Zašto se ja javljam? Pošto se Latić poziva na muslimane i bošnjaštvo, a u tome i ja participiram, mislim da imam pravo uključiti se i iznijeti svoje mišljenje.

Za sebe kažem da nastojim biti muslimanom i da se osjećam Bošnjakom. Reći da sam istinski musliman, u ovom realnom svijetu i okruženju (sumnjam da je i Latić bez kreditne kartice, itd.), čini mi se neiskreno i licemjerno. Reći da sam pravi Bošnjak, uz sav moj patriotizam, ipak je malo pretenciozno.

Moram priznati kako me je na nedavno održanom predavanju u Konjicu, na temu o islamu i Bošnjacima, oduševio nastup reisa Mustafe Cerića koji je započeo obraćanje publici, dok su do njega sjedile hodže: „Pored mene su 'profesionalni muslimani' (hodže), ali hajde da razgovaramo ko je istinski musliman i Bošnjak?“. Pri tome je citirao neke mislioce (Lok, Sokrat) o kojima i Bajtal piše. Činjenica je da i takvog reisa, otvorenog intelektualca širokih pogleda, pojedini mediji bezprizorno predstavljaju (na što ukazuje čak i Milorad Dodik koji inače ignoriše mnogo toga), i mogu se složiti da je Latić dijelom u pravu što se tiče islamofobije, ali da za to optužuje Bajtala, u najmanju ruku je smiješno.

 Stoji da dosta Bošnjaka još nije razvilo svoj nacionalni identitet kojega nisu  svjesni, malobrojni ga ignorišu, pa čak i mrze,što je rezultat neznanja, a za to apsolutno okriviti komunističko-titoistički projekat je apsurdno. Emancipaciju Bošnjaka, što je paradoks, zapravo su zaustavili „muslimani“. Činjenica je da su Bošnjaci krenuli u proces formiranja nacionalnog bića, kao i susjedi Hrvati i Srbi, još početkom 19. stoljeća. U borbi za autonomiju Bosne (1831-1832) koju je predvodio Zmaj od Bosne, Husein kapetan Gradašćević, ponosni i hrabri Bošnjaci i Bosanci su pobijedili u svom kosovskom boju (Lipljani na Kosovu, 18.7.1831.) u borbi protiv osmanlijske imperije. Kompleksna situacija? Zamislite, tada mala skupina muslimana protiv muslimanske sile ili mali narod Bošnjaka protiv moćnih Osmana (u nekom smislu asocira na situaciju i primjer iz sadašnjosti: Jevreji pacifisti, protiv osvajačâ Ciona).

 Povijesna sudbina tada Bošnjacima nije bila naklonjena. Pad moćne otomanske imperije se prelomio preko leđa bošnjačkog naroda.

 O tome Bošnjaci i danas malo uče i malo znaju i, zato umjesto ponosa na vitešku Kosovsku pobjedu (18.7.1831.), nametnut je kompleks na vlastitu naciju. Imperija je tada uzvratila i Bošnjake obezglavila, počevši sa protjerivanjem i zarobljavanjem Husein kapetana Gradašćevića, pa do čistki pod komandom renegata Omer paše Latasa (poturčenjak Mihailo Mićo Latas). Susjedi (državne politike) su to onda koristili da privuku Bošnjake kao „Hrvatsko cvijeće“, ili „Srbe islamske vere“, ili da ih, naprosto eliminiraju. I nije ni čudo da se danas neki obični ljudi ne mogu osloboditi kompleksa, kada su tome, ne tako davno, podlegli i velikani Bosne poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Emira Kusturice, prihvatajući skute Beograda. A Bosna ih je rodila i oni danas samo još više dopunjavaju bogatu sliku Bosne. Hvala Bogu, Bosna je preživila i rađa nove velikane koji danas veličaju Bosnu i ispod njenih  skuta, kao što su Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Danis Tanović (priča o današnjoj BiH kao državi je posebna priča za sebe). Samo je dragi Bog pomogao da Bošnjaci opstanu i uspjeli su, nakon velikih iskušenja, rehabilitovati se kao Muslimani (veliko M), upravo pod vladavinom komunista, što je takođe paradoks, za vrijeme Tita, kojega vrijedi citirati i danas:

 „Mi smo našu politiku zasnivali i zasnivamo je na principijelnom stanovištu da u jednoj zemlji ne mogu postojati vodeće nacije, ni prevlast velikih i snažnijih nad manjima i slabijima (IX kongres SKJ,1969.)“,

„Prošlo je već trideset godina od završetka 2. svjetskog rata, ali narodi svijeta i danas su željni mira. Jer, dokle god tinjaju žarišta koja prijete novim požarom, nijedan narod ne može biti spokojan. Mir koji bi se održavao silom oružja ili samo strahom od uništenja – ne bi bio mir. 'Ne može biti – da se poslužim riječima pjesnika – naoružanog mira, mira pod oružjem. Ni  bratstva bez jednakih prava' (Konferencija o evropskoj bezbjednosti i suradnji, 1975.).“

Pjesniče Latiću, poradi istine, povucite svoje riječi o Titu i poslušajte šta kaže Winston Churchill: „...Golem je doprinos predsjednika Tita na planu međunarodne saradnje i razumijevanja, a isto tako za opštu stvar mira...(Daily Telegraph, 1953.)“, ili Willy Brandt: „Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih ličnosti našeg vremena (Berlin, 1973.)“.

Profesore Latiću, znam da ste bili žrtva tog vremena i sistema, razumijem toliku gorčinu, ali ocijene jednostavno ne stoje i kao vjernik podsjećam na poruke Kur'ana: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti...(5:8)“,

 „Ako hoćete da nepravdu uzvratite, onda učinite samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive (16:126).“

Gosp. Latiću, slažem se da neki žele inaugurirati nacizam u bošnjačkom narodu koji nije podlegao tom iskušenju, ali pitanje je ko su oni i ko i šta vodi u nacizam. U nedavnom vremenu, pa i danas, bili smo svjedoci koliko je tanka crta između nacionalne homogenizacije i kolektivne fašizacije i zato su neki stavovi u tekstu Vašeg reagiranja kontradiktorni. Kad se čita dio reagiranja, bez zlih primisli i konotacija, pomislih kako je tekst komotno mogao poslužiti kao inspiracija grupi „omladinaca“ koji 2000-te godine, u Vašem zavičaju, na Makljenu ponad Prozora, miniraše spomenik iz Titovog vremena, spomenik na čuvenu Bitku za ranjenike u toku IV nacističko-fašističke ofanzive 1943.godine.

Danas na Makljenu strši samo skelet spomenika. Toliko o Titu, komunizmu, fašizmu i nacizmu.

Što se tiče zadnjeg stava, o konceptu uspostave bh društva na vjerskim temeljima, ne samo da se ne slažem, već mi je i van pameti. Kao prosječan čovjek i obični vjernik opet ću se pozvati na Kur'an:

 „A da je Gospodar tvoj htio sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti (11:118)“,

„Kad bi Allah ljude zbog grijehova njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio...(16:61)“.

Ne razumijem zašto ljudi, općenito, hoće da su iznad Boga?

Nešto sam pokušao i sam razmišljati i zapisati, i povučen željom da napravim posvetu bratu Izudinu koji je poginuo u ovom ratu za Bosnu i Hercegovinu, sastavio sam knjigu „Zapisi o BiH @ 1990-2010“ iz koje prenosim:

„Uljuljkivanje u stvaranje neke apsolutne nacionalne, nadnacionalne ili anacionalne svijesti u BiH je čisti anahronizam i kočnica razvoja novih društvenih odnosa. Bosna i Hercegovina je objektivno jedino moguća na sintezi građanskog i nacionalnog, u atmosferi otvorenog društva tolerancije i kulture pristojnosti komunikacije koju trebamo svi da razvijamo. Što to prije shvate pobornici 'izokrenute svijesti', to bolje po Bosnu i Hercegovinu.“ 

Na kraju, ko je kome bliži?

U duhu svoga navoda iznio sam svoje promišljanje, pri čemu i dalje želim da mi ostanu jednako blizu majstori riječi koje poznajem kroz „Srebrenički inferno“ i kroz„Za (i) protiv tolerancije“, i da se takvo poznanstvo nastavi i u budućem vremenu.

Konačno, vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje, ali za sva vremena ostaje riječ Uzvišenog Boga:

Tako Mi vremena!

Zaista je svaki čovjek na gubitku,

osim onih koji vjeruju i čine dobra djela,

i koji preporučuju istinu i koji preporučuju toleranciju.  (Kur'an, sura 103)

 

Srdačan pozdrav i,

neka je mir na nas!

                                           

 Konjic, 26.6.2011.                                                                           

05.03.2014.

Love in Rewind

"R"

Reagovanje 2011 (esej)

Povod reagovanja:

Upravo gledam emisiju ,,Rebus“ na TV Sarajevo (4.3.2011.) povodom hapšenja Jovana Divjaka u Beču, umirovljenog generala Armije RBiH, sada na čelu Fondacije ,,Obrazovanje gradi BiH“, po optužnici RSrbije, zbog navodnih ratnih zločina tokom rata u BiH (1992-1995). U emisiji su, između ostalih, učestvovali i njegovi ratni saradnici Ejup Ganić i Stjepan Kljujić. Bilježim lucidno zapažanje prof. Ganića da je Bosna bogata sposobnim i dobrim ljudima, ali da ima vlast koja ne liči na svoj narod(e). Pridružujući se tom stavu, redakciji  ,,Rebusa“ sam poslao e-mail i priložio tek napisani esej o vlasti ,,Bosna spava“ , a nekako se odmah nadovezala inspiracija za reagovanje(esej) na hapšenje.

Nastojeći da ne budem sudija i da ne podlegnem dnevno-političkoj i medijskoj euforiji, prisjećam se kako je Jovan Divjak bio hapšen i od strane Armije RBiH (Konjic, 1992.). Hoću reći, šta sve moraju podnijeti oni koji su istovremeno obični ljudi, ali i veliki patriote BiH. A to je i Jovan Divjak.

 

Reagovanje:

,,Lova i, premotaj“

Nekakvo promišljanje o BiH iznio sam u svojoj, nedavno napisanoj knjizi ,,Zapisi, pisma i poruke o Bosni i Hercegovini @ izgubljene godine 1990-2010“. Opisi su, naravno, autentični i kada se osvrnem ne mogu da se otmem čudnoj, čak mističnoj ili Bogom danoj sličnosti nekih sadašnjih dešavanja i onih od prije dvadeset godina.

Bog nam je i tada (mediji su, kao i danas, samo prenosnici događanja) u fokus dešavanja u BiH doveo ljude koji su tu i danas: Jovan Divjak, Ejup Ganić, Stjepan Kljujić.

Šta se desilo, o čemu se radi i na šta će izaći? To samo dragi Bog zna.

Šta ja vidim kao običan čovjek?

Obično navečer sjedim u kući i pratim TV. Hvala Bogu, ima dosta domaćih TV kanala pa se tako Bosna ,,vidi“ kao na dlanu. Razne emisije, debate i razni pogledi. Sve o Bosni, a Bosne ni na vidiku. Potegne me nekad da se i ja javim, uključim u debatu i postavim pitanje, pa odustanem pitajući se može li se šta tako promijeniti? Završi se emisija, raziđu se ljudi, ugasim televizor. Nije se ni ,,slegla“ debata, a sutra već neka nova i tako redom.

Ali ostanu neka pitanja ili zapažanja. Motaju se po glavi, žuljaju me i onda to zapišem. Tako zapis ostane, zaboravi se, a onda iskrsne kao čudno podsjećanje i pojavi se kao preslikano vrijeme. Sadržaj ne mora biti slikovit, može biti suhoparan i jednostavan, a onda u okviru nekog vremena dobije punoću smisla i značenja. I u čudu se pitamo je li sve moralo tako biti?

 U Bosni i Hercegovini kao da je sve podređeno takvoj slici. Uvijek je sve u  pitanju.

Evo,  zapisujem neka dešavanja i aktualne izjave naših političara:

Jedni kažu da je BiH upitna jer u njoj narodi nisu ravnopravni. Drugi kažu da je jedan cijeli narod ugrožen. Govore da Sarajevo nije multietnički grad, itd... Onda neki iznose kako najbliži potomak Predsjednice kantona Sarajevo piše da se nije dogodila Srebrenica. Predsjednik jednog entiteta BiH, osim što dovodi u pitanje Srebrenicu, to isto kaže i za BiH. Opet, u jednoj TV emisiji, ,,najveći“ borac za multietničku BiH i lider ,,vodeće“stranke u toj borbi kaže za navedenog Predsjednika entiteta da ga dobro poznaje i da je on dobar čovjek. I tako redom... Apsurd i paradoks, zajedno?

Ovo je samo mali detalj onoga što se stalno vidi i čuje u BiH. Da se čovjek raspameti.

I ja kažem da su svi ljudi imanentno dobri, ali trebaju nam ljudi koji su dobri i kao ljudi i kao političari, i koji su za dobrobit svih ljudi. To treba Bosni i Hercegovini i svim njenim ljudima i narodima.

U protivnom, odnosno na stvari, gdje je tu Bosna i gdje su tu obični ljudi, obični Hrvati, Srbi, Bošnjaci. Bosance ni ne pominjem jer formalno ni ne postoje.

Bog nam je evo dao Jovana, Ejupa i Stjepana, ljude sa početka priče. I sada su tu.

Pitanje je samo koliko se u Bosni i danas haje ili mari do Boga, i do ljudi.

Završit ću ovaj zapis sa upravo aktualnom ,,pričom“ koju ovih dana širi po Bosni, a i šire, također jedan veliki čovjek, Dino Merlin, koji poručuje da se osvrnemo i „vratimo na ljubav“ (,,Love in Rewind“ ; pjesma BiH za Eurosong  2011), što i jeste prava poruka za Bosnu i Hercegovinu i njeno okruženje.

 Ili ćemo i dalje slušati priču o ugroženosti, a u suštini se samo ,,vrti“:

 ,,Lova i, premotaj“?!

 

Konjic, 6.3.2011.                                                                     

 

22.02.2014.

pogled

ZIMSKE CRTICE (okuliranje)

2014.g.

Zima (blaga)

 Mjesec  februar – veljača – vrijeme za mačke – i dan zaljubljenih – idealno vrijeme za ljubav!... protesti – demonstracije – štrajk („gruhanje“) – paljenje građevina – građanski plenumi – padaju vlade – traži se veća odgovornost političara – smanjenje njihovih plaća – nakon prestanka mandata nema „besplatnih plata“ – palo džemre u zrak – palo džemre u vodu – palo džemre u zemlju!... sjetva – probudila se zemlja – mjesec mart – ožujak...

Proljeće (vruće)

2014.g.    


Stariji postovi