Bosna spava

Dobrodošli na moj blog

12.07.2015.

struho duh

Struho duh

                (Srebrenica: nepoštivanje živih – nepoštivanje mrtvih)

 

                Ovaj treći post u nizu kao da je potvrda prethodna dva. Još davne 1924. veliki Miroslav Krleža u eseju „Lamentacija o prosperitetu“ zapisuje o ljudima ovog prostora Balkana:

Takvi smo, i nikada nas nitko ne će podjarmiti, ali ni urazumiti“.

                A kako je danas?

                Jučer (11.7.2015.) sam sa Udruženjem civilnih žrtava rata pohodio Srebrenicu ili tačnije rečeno Potočare – dolinu smrti, da u ime živih odamo poštu mrtvima. Bilo je tu „malih“ i „velikih“ ljudi iz cijelog svijeta. Žrtve Srebrenice su ogledalo savijesti cijelog čovječanstva; ne mogu se oživjeti, ali ih radi naših života moramo poštivati. I kad smo svi pomislili da je proradila savjest, neki su svjesno pokušali ugroziti život i onima koji su došli izraziti svoj pijetet na posvećenom mjestu memorija. I to pred očima cijeloga svijeta. Svaki komentar je suvišan.

                Otuda ovaj naslov i podnaslov ovog posta. Osjećam se prazno da još šta napišem. Rat kao da još traje. Ne želim kukati, ali ne vidim ni napredak. Samo ću po treći put citirati Rodoljuba Čolakovića onim što je on zapisao u julu 1944., a kao da je danas:

                „Čudnih sudbina u ovoj našoj Bosni! Sve je rat ispreturao, poremetio mnoge odnose, izmijenio sasvim sudbinu mnogih dajući njihovom životu novi tok i smisao: mnoge učinio junacima, neke krvnicima, jedne probudio na svjesnu aktivnost velikog moralnog i istorijskog značaja, druge razotkrio u svoj njihovoj moralnoj bijedi i nakaznosti.“

            *Post je napisan vezano za komemoraciju obilježavanja 20-godišnjice genocida u Srebrenici koja je postala svjetski simbol opomene na ljudsko zlo i žrtve u modernoj povijesti čovječanstva. Tog dana (11.7.2015.) na tom mjestu memorije bilo je prisutno preko 50 hiljada ljudi iz cijelog svijeta, zajedno sa svjetskim zvaničnicima (predsjednici, premijeri, kraljice, princeze, ambasadori, velikodostojnici i dr.). Dostojanstvenost tog veličanstvenog skupa poremetio je fizički napad na premijera Srbije koji se došao pokloniti žrtvama. Evidentno je da je tom činu kumovala politika od lokalnog do svjetskog nivoa.

Pitanje je kuda vodi moderna politika? Kako prevazilaziti predrasude? Je li došlo je vrijeme da se uči i od Marxa i od pape Franje. Vidimo da, nažalost, i demokratija zna odvesti u fašizam (slučaj 1941. god, kao i 1991. god; samo su akteri različiti). Nije li osporavanje donošenja rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti pri UN (2015.god) politika neofašizma. Konkretno, možda je o tome najbolje svjedočio Rodoljub Čolaković još prije 70 godina u svojim "Zapisima iz oslobodilačkog rata" Svima preporučujem da iz današnjeg iskustva pročitaju ovaj Zapis i nadam se da će svi zaključiti kako se relativizacijom istine ne može očekivati mir i progres, a poruka Srebrenice "Never again" će onda samo biti i ostati floskula.

 

               

17.06.2015.

Moderno doba

Moderno doba

(fašizam, antifašizam, konformizam)

 

Da se nadovežem na prethodni post. Čista slučajnost je da je napisan upravo pred odgađanje posjete predsjednika Srbije Bosni i Hercegovini za 16.6.2015. Hoće li to odgađanje promijeniti stvarnost?

Zapravo, htio sam nešto reći o toj stvarnosti koja je očigledna i samo  prenosim svoje zapažanje sa jednog jednodnevnog putovanja. Naime, u nedjelju (14.6.2015.) pridružio sam se članovima Udruženja antifašista Konjic povodom obilježavanja bitke na Sutjesci. Preko Sarajeva i Foče autobusom smo došli na Tjentište i odali spomen na zajedničkoj grobnici gdje su položene pronađene kosti više od tri hiljade antifašista (a u toj fašističkoj ofanzivi 1943.godine poginulo je više od šest hiljada boraca Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije). Na dostojanstvenom skupu okupili su se antifašisti iz svih država bivše Jugoslavije. Indikativno je da je okupljanje srpskih antifašista bilo dan prije (kao da se fašizam uvukao i među antifašiste?).

Sa Tjentišta, dolinom Sutjeske produžili smo za Gacko. Za razliku od Tjentišta tu dominiraju drugačiji i novi spomenici i ikonografija. Na ulazu je velika slika-freska Draže Mihailovića, a iz grada vas ispraća također velika slika Ratka Mladića. Zašto te slike dominiraju valjda najbolje znaju sami građani Gacka. Imaju li s tim veze većinom porušene i napuštene kuće prigradskog naselja Fazlagića kula koje djeluje sablasno kao i ogromna deponija pepela iz termoelektrane pored njega?

Put vodi u Stolac. Lijep, ali podijeljen grad. To se osjeti se, iako se grad gradi i renovira. Nakon odmora produžavamo dalje. Prolazimo kroz Mostar. Sa magistrale se vidi obnovljeni Stari most koji povezuje obale. A valjda i ljude? Nažalost, znamo kakav je danas status Mostara kao grada. Produžavamo magistralom uz Neretvu.

U Jablanici gužva. Parkinzi ispred restorana iznad Neretve prepuni. Izgleda da se danas ovdje vodi bitka za janjenike. Htio-ne htio završavam sarkastičnim cinizmom:

Smrt fašizmu-sloboda narodu!

Živio konformizam!

Na kraju, ovo kružno putovanje sa antifašistima završava u Konjicu. Konjic je, po priznanju međunarodne zajednice, otvoreni grad – slobodan grad. Da li je čista slučajnost da je ovdje Tito još prije pola stoljeća izgradio ARK (konspirativni naziv: Atomska Ratna Komanda; danas u svijetu poznato kao Titov bunker) koji je trebao biti njegova poslednja crta odbrane od fašizma. Nije li to nekakva zatajna poruka i opomena za budućnost? Bez slobodnog Konjica i otvorenog ARK-a slijedeća stanica na kružnom toku je Apokalipsa?!

Rezime:

Ušli smo u moderno doba a vidi gdje smo stigli. U Vijećusigurnosti Ujedinjenih nacija usvaja se Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Istovremeno prema najnovijoj statistici BiH je najsiromašnija država u Evropi. Sve se nekako prelama preko Bosne. Ko je kriv? Govorili su da je kriv Tito, ali on je umro još prije 35 godina; govorili su da je kriva Jugoslavija, ali ona je sahranjena još prije 25 godina. Moderno doba je donijelo demokratiju, ali opet nema progresa.

Istina, demokratija nema alternativu ako se poštuju principi. Demokratija jeste sloboda odlučivanja naroda, ali se pri tom narod mora osloboditi balasta fašizma. Istini se mora pogledati u oči. Rezultat fašizma u svakom vremenu je isti. Evo šta o tome zapisuje Rodoljub Čolaković negdje na Romaniji iznad Sarajeva krajem 1941. Godine („Zapisi iz oslobodilačkog rata“):

I kako se to sve krvavo prelomilo u našoj Bosni. Popaljena sela, brda leševa nevino pobijenih, uskovitlane šovinističke strasti koje svaki dan rađaju nove zločine. Fašizam je razbudio, razulario sve što je bilo mračno i nisko u „dušama“ mnogih naših ljudi, uvukao ih u zločine i napravio od njih dželate svog naroda, izdajnike svoje rođene zemlje.

U Bosni i Hercegovini (i republikama bivše Jugoslavije) demokratija i antifašizam nemaju alternative.

 

15.06.2015.

Srebrenica u 2015. godini

Demokratski progres??!

            (relativiziranje istine i legalizacija zločina?)

U vremenu kada demokratski svijet na nivou Savjeta bezbjednosti međunarodne organizacije UN-a razmatra donošenje rezolucuje o genocidu u Srebrenici, kao svjedočanstvo i opomena na zlo fašizma, nacizma i zločina genocida, neki kao da su ostali zarobljenici prošlosti.

U vremenu kada vaskrsavaju svastike i kad oživljavaju kokarde, kada se rehabilituje četnički pokret, kada se negira genocid u Srebrenici, kada se hapse branioci Srebrenice, kada se zastrašuju žitelji Srebrenice, u zvaničnu posjeti BiH dolazi predsjednik Srbije T. Nikolić koji ima i titulu „četnički vojvoda“. Apsurd ili paradoks? Relativizira se istina i legalizuje zločin. Istina, zločina je bilo na svim stranama, ali kad je je u pitanju Srebrenica tu nema dvojbe. To kaže i presuda Međunarodnog  tribunala u Hagu za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Ako neko zataškava genocid i to opravdava kao refleksiju na zločine u drugom svjetskom ratu, kad je u pitanju Srebrenica nema za to nikakvog pokrića. Poradi istine, evo nekoliko autentičnih detalja iz Srebrenice u 1941. godini koje iznosi  akter tog vremena Rodoljub Čolaković* (s Perom Đukanovićem i Radom Jakšićem)  u svojoj knjizi „Zapisi iz oslobodilačkog rata“ (udruženi izdavači iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Titograda, Novog Sada, Banjaluke, 1985.g):

Pred Srebrenicom dočekalo nas je desetak omladinaca sa poklicima i dobrodošlicom. (...) U prvi mah nisam znao ko je to, ali kad sam se malo bolje zagledao u njegovo lice, poznao sam Simu Bogovića, (...) Noćio sam kod sreskog ljekara d-ra Asima Ćemerlića, svog školskog druga, koji u ovom kraju služi već desetak godina. On je u prvim danima okupacije zadužio Srbe ovog kraja, jer je svojim autoritetom uticao na ustaškog logornika, tako da ovaj nije izvršio ni jedno naređenje ustaških vlasti iz Tuzle i Sarajeva u pogledu hapšenja i interniranja „sumnjivih lica“. Srebrenički srez valjda je jedini srez u Bosni i Hercegovini iz koga niko nije u 1941.godini otjeran u ustaške logore niti je iko ubijen od ustaša u danima pokolja Srba. U taj zabačeni kraj niko od ustaških glavešina nije nailazio, a već u avgustu planuo je ustanak. Ćemerlić mi se žalio da četnici već počinju da uznemiruju muslimansko stanovništvo po selima. Ubistava ni drugih zločina još nema, ali sitne pljačke, vrijeđanja, pretresi kuća noću, vršljanje četničkih patrola svakodnevne su pojave. On je na živoj muci, jer Muslimani ga sad pitaju: „Zar ne možeš sada da zaštitiš nas, a ljetos si mogao da zaštitiš Srbe?“

Legao sam dockan, ali dugo nisam mogao zaspati, toliko me je uzbudio razgovor sa Ćemerlićem. Juče su u ovom kraju Muslimani doista bili braća Srbima, ponijeli su se ljudski, a danas im se to vraća zlim...

 

Tako je bilo u Srebrenici 1941. godine. Šta je bilo u Srebrenici 1995. godine zna cijeli svijet. Gdje je Srebrenica u 2015. godini?

 

*Rodoljub Čolaković (1900-1983), rođen u Bijeljini (Bosna i Hercegovina), sahranjen u Beogradu (Srbija). Revolucionar, antifašista, partizan u NOVJ (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije), književnik, prevodilac,  novinar i političar. Suradnik Josipa Broza Tita od 1930. godine sve do njegova kraja. Među prvim organizatorima antifašističke borbe 1941. godine u Srbiji i Bosni i Hercegovini. 1943. godine sekretar AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije). Nakon oslobođenja na raznim vodećim funkcijama u Vladi Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.

Objavio više knjiga o dešavanjima iz predratnog i ratnog perioda („Kazivanja jednog pokoljenja“, „Zapisi iz oslobodilačkog rata“ i dr.). Nosilac je Partizanske spomenice 1941., Ordena narodnog heroja Jugoslavije i drugih odlikovanja.

 

21.04.2015.

Dan planete Zemlje i Bosna i Hercegovina

Dan planete Zemlje (22.4.2014.)

Zemlja i zakon, kultura i pseća govna (istinita priča)

22.4.1970. godine, Gaylord Nelson, senator USA (United States of America) i ekolog, pokreće nacionalnu obuku o životnoj sredini i njenom očuvanju pod nazivom Dan Zemlje (Earth Day). Tako se poslije više od jednog stoljeća Amerika osvrnula i ozbiljno suočila sa porukom i slutnjom njenih predaka koja je možda najbolje sadržana u pismu indijanskog poglavice Seattlea, navodno napisano i upućeno 1854. godine američkom Predsjedniku: „I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. (...) To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. (...) Jednu stvar znamo, koju će i bijeli čovjek jednog dana spoznati – naš Bog je isti Bog. (...) Pravom životu dolazi kraj – počinje borba za opstanak?“

                Nakon zaživljavanja u USA, Konferencija UN (United Nations) o okolišu, 1992. godine službeno prihvaća ovu ideju afirmacije zaštite okoline za cijelu planetu, a Generalna skupština UN-a 2009. godine proglašava 22. april kao međunarodni Dan planete Zemlje.Tog dana, širom planete Zemlje u skoro 200 država svijeta, na raznim nivoima, govori se o zemlji i svijetu kao globalnom, ali i lokalnom prostoru u kome živimo. Pitanje očuvanja i ravnoteže prirode i životne sredine sve više postaje i danas je vjerovatno najveći problem čovječanstva i civilizacije općenito.

Šta o tome reći kao običan čovjek iz jednog malog mjesta jedne male države. Konjic i Bosna i Hercegovina su upravo to, a ipak se ne mogu oteti utisku da je BiH u mnogo čemu paradigma svijeta. Dok o ovome razmišljam, pokušavam sažeti svoje iskustvo i ono što zapažam i hoću da se barem simboličnim zapisom uključim u obilježavanje Dana planete Zemlje.

U Konjicu, Bosni i Hercegovini i njenom okruženju ima se šta vidjeti i naučiti; i lijepog i ružnog. Možda je najdublje osjećanje i utiske o lokalnom zavičajnom krajoliku, koje razbuđuje misao do genijalne globalne spoznaje o prirodi i planeti Zemlji, sobom nosio čovjek sa ovih prostora Balkana: Nikola Tesla. Njegova izvanredna otkrića od prije više od 100 godina su tada osvijetlila i danas osvjetljavaju cijelu planetu. Osim što je stvarao savršene izume Tesla je također imao i jasne poruke poput ovih: „Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.“ ... „Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.“

A šta se to vidi i osjeti u ovom krajoliku doline Neretve koji je poput Teslinog zavičaja?

Treba imati dar pjesnika i moći svu tu ljepotu prirode i ljudskog duha opisati (visoke planine, rijeke, jezera i plodne doline, po brdima zasijane nekropole stećaka, kapelice, turbeta i planinarske kućice, i još puno toga što čovjeka nadahnjuje, oplemenjuje i kultiviše), i osjetiti simbiozu i harmoniju života. Ali, treba uistinu biti i pedantan službenik pa sve i ono ružno i loše evidentirati (isječene šume, sprženi proplanci i pašnjaci, njive zarasle u korov, napuštena sela i razbacane plastične pivske boce, cola boce i kese, krš i smeće svake vrste), i uočiti tu destrukciju i dekadenciju čovjeka.

Bez sumnje, imperativ za čovjeka, bilo u ime Boga ili u ime Prirode, svakako je da ljepotu treba čuvati i unapređivati, a ružno treba odstraniti i ispravljati. Ako poslušamo Teslu i promatramo prirodu i pojave, zasigurno ćemo nešto zapaziti i naučiti.

Veliki ljudi idu ispred vremena i vide ono što obični mali ljudi tek kasnije dožive. Potvrđuje to i naredna pjesma velikog pjesnika Vladimira Nazora koji je ponikao sa otoka Brača oko kojeg se Neretva razliva u Jadransko more. Ona, pjesma, kao da je sad izrečena. A bilo je to davne i teške 1943. godine, u jeku ljudske destrukcije velikoga svjetskog rata i antifašističke borbe. Sudbinom donijet u dolinu Neretve i zagledan u visove Prenja narodni pjesnik i Titov partizan Nazor zapisuje:

 

Prenj planina nije,

Visok grad je vila,

Sijelo je bogova

Drevnih bogumila:

Još vrijeme brazde

Po čelu mu ore;

U njem se žestoko

Dobro i zlo bore.

(...)

Prenj planina nije

Žrtvovani je kamen

Što čeka da sveti

Očisti ga plamen.

I Bijeli Svećenik

K njemu jednom stigne,

Put zvijezdama i Suncu

Sebe i nas digne.

 

A kako to izgleda danas?

Evo, na Dan planete Zemlje sa prijateljem pohodim brda oko Konjica. Ispeli smo se na brdo Koznik (nažalost, nema koza; već poodavno su istrebljene). Barem je vidik fenomenalan. Ispod nas je dolina Neretve poput barke što se na proljetnom povjetarcu lagano njiše i kao da neprimjetno plovi od istoka ka zapadu. U daljini, na jugu, još pod snijegom, bljeskaju na suncu vrhovi Prenja što razdvajaju Mediteran (more-središte zemlje) od Kontinenta (kopno-suha zemlja) prema sjeveru. Prekrasna slika u očima i nadnaravan osjećaj u duši daje utisak prostranstva, beskraja i optimizma. Sretan sam i ispunjen nadom, pogotovo što pouzdano znam da se Neretva u gornjem toku, hvala Bogu, i danas može slobodno piti, a da se na obalama njenim  i ljudska ruka i duhovnost može osjetiti. Za cjelokupnu dolinu Neretve (koja je danas locirana u prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona i Dubrovačko-neretvanske županije) može se slobodno reći da je jedna svojevrsna kolijevka raznolikog prirodnog blaga i kulturne baštine na Starom kontinentu (Evropa).

Za ilustraciju ću uzeti stećke kojima je ovaj kraj bogat. Stećci su karakteristični kameni nadgrobni spomenici, uglavnom iz vremena srednjovjekovne bosanske države, koji su svojim postojanjem, izgledom i porukama jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Upravo ove 2014. godine očekuje se da budu uvršteni u Listu svjetske baštine UNESCO (United Nation, Educational Scientific Cultural Organization). Još prije pola stoljeća, a povodom svjetske izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas“ (Pariz, 1960.), znameniti pisac ovog podneblja, Miroslav Krleža, ističe bosanski stećak kao glavni eksponat i pri tome kazuje: „(...) Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“

Ako je samo i umjetnička fikcija u stvarnom opusu mnogobrojnih zapisa sa stećaka, ova poruka koju prepisujem, na stećku iz 1094. godine (stećak kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog) nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala: „Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi samo sebe moze najti, il ne najti...“ Autentičan zapis narodne mudrosti na više stećaka i mjesta kroz duži vremenski period (od antike do Šekspira) je i ovaj zapis-epitaf na grobu Radojice Bilića u Starom Selu kod Jajca: „I molju vas ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako ja...“ (M. Dizdar: Stari bosanski epitafi, Sarajevo, 1961.) Za ovu poruku neki pišu da je „prevod iste sentencije koju veliki Mazačo 1427.g. ispisuje u firentinskoj crkvi Santa Maria Novela: 'Io fu gia quel che voi sete, e quel chi son, voi anche sarete...'.“ (R. Petrović: Bogumili, Visoko – Novi Sad, 2010.) Ako je i tačno mišljenje da su stećci i zapisi kopija sa Zapada (?), to samo potvrđuje da Zemlja nije „globalno selo“ od jučer već je to ona od pamtivijeka. Kako god, stećci su specifikum Bosne, a u Bosni se susreću Istok i Zapad koji sobom donose i lijepo i ružno, i dobro i zlo, istovremeno. Ti uticaji se upravo mogu sagledati kroz život stećaka, njihovu figuraciju i transformaciju.

U gornjem slivu Neretve (Čuhovići iznad Rakitnice) na jednom mjestu i istoj nekropoli je neumitna ruka povijesti poredala jedne uz druge bogumilske stećke/kamenove, hrišćanske križeve/krstove i islamske bašluke/nišane. Dan danas su ti biljezi zajedno, na istom mjestu, a ispod njih je ista zemlja, bosanska – stoje, kazuju i poručuju kao osvjedočeni svjedoci. I tako na najočitiji način pokazuju kako s vremenom, pod teretom Istoka i Zapada, nekad milom a nekad silom, bogumili postadoše katolici, pravoslavci i muslimani.

Apsurd ili paradoks?!

Zaista, kroz duži period Bosna bijaše izložena katoličko-inkvizicijskoj pomami, pravoslavno-fanarioitskoj pohlepi i islamsko-osmanlijskoj posesivnosti. A opet, prihvatajući katoličanstvo, pravoslavlje i islam bosanski narod razvija  kulturu i duh specifičnog jedinstva različitosti koji je očuvao Bosnu do današnjih dana. Konačno, u ovom vremenu, na toj istoj zemlji bosanskoj Bosanci prihvatiše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ali bi svi da je zemlja samo njihova. Otkud to?

„Proradila je politika rastakanja Bosne. No, da je samo to. Perpetuirano jednonacionalno drilovanje (njem-eng. Drill: trožičan, sijanje u brazde) toliko je rastočilo onu zajedničku bosansku žicu da je bosanstvo dovedeno do apsurda i posijalo se pervertiranje do paradoksa (...). I onda odjednom, narodi Bosne ne mogu da žive zajedno?!“ (H. Sarajlić: Zapis o Bosni i Hercegovini, Konjic, 2013.) Šta reći na sve to?

Bilo bi svima pametno poslušati šta kaže genijalni sin nekada zajedničke zemlje Nikola Tesla „Promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju“  i prihvatiti poruku mudrog američkog poglavice Seattlea „Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji.“

Bosna i bosanska žica (duh bosanski) su neraskidivi po zakonu prirodnom i redu Božijem: Kao hljeb, kao kruh, kao somun od žita njena, na njoj požnjevena, u zemljanoj peći ispečena, koji se slatko jede i, miriše svima. Samo, treba svako počistiti svoju avliju i sokake, neka cvijeće slobodno niče i voće behara, neka svi u Bosni jedu plodove svoga rada, spokojno i, bez smrada.

Na Kozniku, dok promišljam, osluškujem Prirodu i ćutim Boga, oči mi bodu dva brda, tu blizu, dominiraju iznad Konjica. Pohodio sam vlastitim nogama sve planine i vrhove oko Konjica, ali ova dva brda nisam otkako bijaše rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Zašto? A baš su lijepa i lijepa imena imaju: Grad i Gostić. Na prilazu njima danas su table sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima na kojima piše „MINE“! Mina je srce olovke koje daje život slovu i riječi, no ovo su neke druge mine koje razaraju srce i ubijaju život u čovjeku. Otkud tu i na tim mjestima? Baš čudno?!

Grad, općenito znači polis-država (srce civilizacije). Ovaj Grad iznad Konjica je vjerovatno imao nešto od toga u svojoj povijesti, a ono što je sigurno jeste da je bio kula-utvrda u vojvodstvu herceg Stjepana (Stjepan Vukčić Kosača /1404-1466/, Veliki vojvoda rusaga bosanskog, kasnije Herceg /vojvoda/ od Svetog Save) koji je osnovao Hercegovinu (sastavni dio Bosne). Prema tadašnjim prilikama,  vojvoda Stjepan se povijao između zapadne i istočne crkve i na kraju se priklonio Rimu (katoličanstvu) usvojivši titulu hercega. Paradoksalno je da mine oko Grada „ugradiše“ oni što danas htjedoše Hercegovinu samo za sebe predstavljajući se kao baštinici herceg Stjepana i „hrvatski domoljubi“, i tako „uprljaše“  hercegovu zemlju i ovaj lijepi vidikovac.

Gostić, u svome nazivu priziva na gosta i gostoprimstvo. I zaista ovo brdo ispod surih vrhova Prenja djeluje gostoprimljivo kao da se nudi da se tu čovjek odmori i okrijepi na pitomim livadama i krasnim pogledom na dolinu Neretve. Gost je onaj koji pohodi, koji ima dobre namjere i koji je dobrodošao. Gost je onaj koji služi Bogu, pa je kod bosanskih bogumila u crkvi bosanskoj to onaj koji ima misiju svećenika. Pripadnici bosanske crkve se prema raznim izvorima nazivaju bogumili, patareni, krstjani, a za „pravovjerne“ su bili heretici. Smatrali su se sljedbenicima i čuvarima izvornog Hristova učenja na temeljima Evanđelja zasnovano na skromnosti i jednostavnosti. Prezirali su materijalna bogatstva i feudalni poredak klasične crkve što ih je koštalo progona. Kako bosanska crkva nije bila feudalni gospodar imala je ugled u narodu, a to je odgovaralo i bosanskom plemstvu i vlasteli da je kao takvu podržava i čuva. U tom vremenu zasigurno je vladalo načelo „cuius regio, eius religio“ (čija zemlja, njegova i religija). Naravno, važilo je i obrnuto. Zato je i istočna crkva, pravoslavna srpska crkva kao ortodoksna (izvorna) progonila pripadnike bosanske crkve „prevodeći“ krstjane u pravoslavce, a time u Srbe (svojatajući bosansku zemlju kao srpsku). Tako se dogodi paradoks da baštinici Svetog Save kao „srpski rodoljubi“ s ciljem zaštite zemlje samo za sebe „pogostiše“ Gostić minama i „uprljaše“ zemlju koja je i svetosavska.

Dolina Neretve ispod Gostića je oduvijek bila najviše naseljena onima koji zasigurno nisu bili ni katolici ni pravoslavci. Mnogobrojne nekropole stećaka (Konjic ima najviše stećaka u BiH) kazuju da su to bili bogumili. Oni su bili dio Bosanaca koji do tada nisu bili podlegli uticaju zapadne i istočne crkve, ali pod naletom moćne osmanlijske (turske) imperije utopiše se u islam i postadoše muslimani. Dugo bijahu turski vazali i prividno vladari u Bosni, zatomljujući u sebi vlastitu nacionalnost i identitet, i kao muslimani tek 1993. godine se iskazuju i potvrđuju kao Bošnjaci. Htjeli ne htjeli moradoše braniti sebe i svoju bosansku zemlju od nasrtaja sa istoka i zapada.

Tako se došlo i do trećeg paradoksa da najtvrđi baštinici Bosne kao „bošnjačke patriote“  braneći zemlju od agresije „zasijaše“ mine oko Gostića i „uprljaše“ zemlju koja je upravo bosanska. Naravno, u svojim pretenzijama nisu to zaboravili učiniti ni hrvatski bojovnici.

Na kraju drugog milenija nove ere Gostić uistinu postade „Ničija zemlja“.

Danas je zaista anahrono isticati srednjovjekovno načelo „cuius regio, eius religio“ ali zbog nekih koji i danas osporavaju suverenitet i integritet Bosne dobro je podsjetiti na činjenicu da je čak i u tom vremenu bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1338-1391)  koji je kasnije postao prvi bosanski kralj, na vhuncu svoje vladavine imao efektivnu titulu „Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“ i pod svojim suverenstvom je imao i pravoslavne i katolike i bogumile, pri čemu je u svemu tome i sam participirao.

Bosna je oduvijek imala iskušenja, ali je uvijek sačuvala toleranciju. O bosanskoj toleranciji svjedoče brojne povelje, a najčuvenija je ona Kulina bana (1163-1204) građanima Dubrovačke republike (29.8.1189.): „Ja, ban bos'nski Kulin prisezaju...Vsi Dubrovčani kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, gdje si kto hoće kretati, gdje si kto mine pravov vjerov i pravim sr(d)cem držati je bez vsakoje zledi...Tako mi Bog pomagaj i sie sveto evanđelje.“  Skoro dva stoljeća poslije potvrđuje to i Tvrtko svojom poveljom (1.6.1367.): „Mi Tvrtko, milostiju božjom ban bosanski, pridosmo u našu kuću u grad Dubrovnik i potvrdismo veru s našom bratiom i s našim priatelmi s vlasteli s dubrovačkimi...“ (N. Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989.).

Najpoznatija i najeksplicitnija povelja iz modernog doba Bosne proklamira (25.11.1943.): ,,Danas narodi Bosne i Hercegovine hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska(bošnjačka), nego je i srpska i hrvatska i muslimanska(bošnjačka), bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana jednakost i ravnopravnost svih Srba, Muslimana(Bošnjaka) i Hrvata“ (Rezolucija ZAVNOBiH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, Mrkonjić Grad, 1943.). Potvrđuje to i suvremena povelja (Daytonski mirovni sporazum) gdje u preambuli stoji: „Na osnovu poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju...inspirisani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima...Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim uređuju Ustav BiH...“ [Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini započet u Daytonu 21.11.1995. potpisan u Parizu 14.12. 1995. od prvaka (lidera) BiH (Bosna i Hercegovina), Hrvatske, Srbije, EU (European Union), Francuske, Njemačke, Rusije, UK (United Kingdom), USA (United States of America)].

Toliko o zemlji Bosni. Gdje je danas Bosna i Hercegovina? Kud općenito ide ovaj svijet?

Dan je planete Zemlje. Vraćam se sa izleta. Dok prolazim gradom duž ulica na trotoarima je puno psećih govana. Susrećem ljude što su izveli svoje kućne ljubimce, ali i ponekog psa lutalicu. U BiH postoji zakon o zaštiti pasa lutalica, no nema azila da ih sklone. Ne znam za zakon o kućnim ljubimcima, ali njihovi gospodari zasigurno nemaju kulturu (kao na Zapadu) da za vlastitim  ljubimcima počiste.

U Bosni i Hercegovini, dok se ne bude držalo do zakona i kulture, živjet će se u predivnoj zemlji i psećim govnima.

U tom slučaju, priča o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima je izlišna. A možda i nije jer je danas, uistinu, cijeli svijet „globalno selo“?!

 

  

 

 

Esej posvećujem svim žrtvama od zagađenja Zemlje „minama“!

 

Zapisano s proljeća 2014. godine, na Dan planete Zemlje (22.4.2014.) kad Bosna bijaše ničija zemlja.

Objavljeno na portalu www.blogger.ba (blog: Bosna spava), na Dan mladosti (25.5.2014. Dan kojeg više nema), nakon velikog potopa u Bosni (koji se upravo desio) i sa golemom nostalgijom[*] (koja je sveprisutna).



[*]nostalgija (grč. nostos povratak u zavičaj, algos bol) tuga za zavičajem, fig. čežnja za nečim što je bilo lijepo.

06.04.2015.

Musa Ćazim Ćatić in memoriam 100 godina

Moj prvi post u oživljenom blogger.ba; možda je i pravi povod: sjećanje na velikana pisane riječi Musu Ćazima Ćatića. Tim povodom bio je raspisan i konkurs za izbor 100 pjesama (www.musacazimcatic) koje bi se objavile u Zborniku udruženja. Nažalost, nisam ušao ni u širi krug za objavljivanje (ali nisu ni neki koji su puno kvalifikovaniji od mene)  po ocjeni etabliranog žirija (predsjednik Enver Kazaz). Naravno, tu je blogger.ba i pjesme su evo objavljene. A i nisu nastale da neko (žiri) odlučuje hoće li biti objavljene. Utoliko mi je još draže  da je blogger.ba preživio! Živio!!

A neka je veliki rahmet velikanu Musi Ćazimu Ćatiću!

  

Kismet-određenje

 

Dok Bosna žubori pitomim krajem

I anđeo mira širi lahka krila

Evo te gledam zanesenim okom

Ko pov'jest draga domovine moje

Zborim

Zemlja ne pripada čovjeku

Čovjek pripada zemlji – Bogu

Stoga

Molju vas ne nastupajte na me

Ja sam bil kako vi jeste

Vi ćete biti kako ja

I znaj

Od nameta nema selameta

Ni ummeta bez kismeta

Zato

Kao Bosanac ustvari

Govorim bosanski jezik stari

I velim

Bez ikakva srama

Ja sam Bošnjak u vjeri islama

I poštujem Gospodara – Allaha

Iz ljubavi

A ne iz straha!

 

 

Pjesmu posvećujem patrioti, pobri i poeti Musi Ćazimu Ćatiću.

 

Pjesma je začeta 2013. godine povodom popisa stanovništva  u Bosni i Hercegovini kada su se po prvi put u modernoj povijesti Bošnjaci mogli slobodno izjasniti da su Bošnjaci i da govore bosanskim jezikom. Dovršena je 2015. godine povodom obilježavanja 100 godina od preseljenja na Ahiret velikog Bošnjaka, vjernika i pjesnika Muse Ćazima Ćatića (12.3.1878. – 6.4.1915.). Početni stihovi su zapravo njegovi stihovi (reminiscencija na pjesme o Bosni i otadžbini).

 

april 2014.

Autor:

 

 

Bosanska kletva

 

Prokletnici, 

koji ovoj napaćenoj Bosni žele gorē 

dao Bog jednom da gorē

i oslobode Bosnu teške more.

 

Makar se rastvore bosanske gore

i razliju Bosnom

 pa Bosna zauvijek bude jedno:

 i ravnica i rijeka i more.

 

Al' Bosne će biti sve do Posljednje zore

ma koliko se prokletnici igrali Boga

 jer Bosna je Bogom suđena nama

 i pokoljenjima našim do Sudnjeg dana.

 

Od Sudnjeg dana samo je još gorē:

Biti bez Bosne!

Neka znaju, oni, prokletnici:

Ničija nije gorila do zore!

               

 

Autor:

         Miris zavičaja

 

Nek' si Srbin sa dna kace

nek' si Hrvat sa dna bačve

nek' si Bošnjak sa dna bureta.

 

Al' budi i Bosanac

iz dna duše

na izvoru bunara života.

 

Daj, diži i hvataj vedro sa užeta

u kojem zrcali bistra voda od sjaja

rodne grude sa pozlatom sunca i nebom zavičaja.

 

U njemu je ljudskost – ljepota

što zrači zanosom bez kraja

i miriše Bosna – ko da je iz raja!

 

 

09.02.2015.

za novi početak

Sva dešavanja imaju neku svoju putanju o kojoj mi neznamo. Sve ima svoje vrijeme (trajanje) o čemu možemo samo da nagađamo. Što bi rekao moj komšija Zuko: svakome su koraci propisani. Tako i ovom blogger.ba.

Uključio sam se na ovaj blog prije ravno četiri godine (promijenljivim intenzitetom) i moram reći da je često bilo interesantno, privlačno i inspirirajuće. Kada se osvrnem ne mogu reći da je to bilo puko virtualno komuniciranje. Bilo je to komuniciranje koje je itekako realno i sugestivno makar da te ljude stvarno uživo nismo ni sreli ni upoznali. Pomenuti ću neke:

Čovjek koji je bio veliki bloger, a prestao je sa objavljivanjem postova jer je jednostavno preselio na ahiret ( "Luter i Orlović") - iskreni rahmet!

Bloger u duši koji je  se preselio u Ameriku i koji se dugo lomio da napusti blogger.ba ("Shoba"). Vjerujem da je dobro i zdravo - iskreno poštovanje!

Duša u vjeri. Iskrena vjernica čiji su me postovi nadahnjivali. Kao da se umorila od apeliranja pa je prestala sa postovima o ljubavi za ljude ("Punina") - iskreni selam!

Ostali blogeri (moji favoriti) koliko vidim su ostali aktivni do kraja. Ne bih nikoga posebno izdvajao. Srdačan pozdrav svima, a posebno onima koji su komentirali moje postove, a i ja njihove. Zaista mi je bilo zadovoljstvo komunicirati sa Vama svima, a pogotovo sa onima kojima na srcu leži Bosna.

Za kraj, jedan moj post o Bosni i do nekog novog susreta i nove komunikacije na novom mjestu. Svako dobro!

Bosna

Bosna je takva

bogata svega

i lijêpa i rûžna

i dobra i zla

Bosna je bosanska

sva

od glave do pete

onima što prijete

odgovara bez takta

da prostiš

od šake do lakta

i izađe jaka

iz svakog mraka

Bosna je taka

 

Pjesmu „Bosna“ posvećujem fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine koja je izborila prvo učešće (debi) na svjetskom prvenstvu (SP) u Brazilu (Mundial 2014). Prvu utakmicu odigrali su 15.6.2014. na čuvenoj Maracani u Rio de Janeiru protiv reprezentacije Argentine (Koincidencija? Išaret? Argentina=Argentum=srebro=Srebrenica). Rezultat 2:1 za Argentinu. Da nije bilo slučajnog autogola bilo bi 1:1. Gol za Argentinu postigao je Lionel Messi (danas najbolji fudbaler svijeta). Gol za BiH postigao je Vedad Ibišević (zasigurno najveći harizma-igrač-dar Bosne; dao je i sudbonosne golove za reprezentaciju BiH u kvalifikacijama; s druge strane, kao mali dječak prošao je golgotu Srebrenice i preživio najveću tragediju Bosne).

Bila je to teška utakmica, ali hrabra idostojanstvena igra reprezentativaca Bosne i Hercegovine; utakmica za sjećanje: Izgubili su, ali nisu pobjeđeni! Selektor reprezentacije bio je legendarni Safet Sušić – Pape.

Učešće BiH na Mundialu zabilježen je kao veliki događaj za BiH, ali i za svijet. Ovako se Bosna prepoznala po lijepom, a ne po ružnom i potvrđena je iskonska poruka da je dobro iznad zla.

BiH je takmičenje završila u prvom krugu Mundiala, a Argentina je stigla do finala i osvojila upravo argentum-srebro! (Koincidencija? Išaret? Božija providnost?)

 

14.7.2014.

 

24.11.2014.

Povodom Dana državnosti BiH

Povodom Dana državnosti BiH

Svima čestitam Dan državnosti (iako o obilježavanju Dana državnosti imam svoj stav; vidi ranije postove).

Vjerujem da će jednog dana da se dostojanstveno obilježava i dan državnosti BiH. Kad će doći taj dan ovisi o svima u BiH. S tim ciljem jesu zapažanja i poruke na ovom blogu.

Koliko danas u Bosni ima Bosne, pitanje je?

Bosne je bilo, ima i bit će ma koliko to neko htio ili ne htio, volio ili ne volio. Jest, stanje ide na ruku skepticima, ali vjerujem da vrijeme radi za Bosnu. Činjenica je da se zadnjih godina izgubilo dosta vremena; i sada se gubi vrijeme, ali to je tako. Da je BiH država u „punom kapacitetu“ za Dan državnosti bi već imali formiranu državnu vlast nakon oktobarskih izbora. Ovako, imamo formirano predsjedništvo BiH. I to je nešto. Jes' da je inauguracija bila bez neke pompe (mogli su barem pozvati državnike susjednih zemalja, pa i šefove država iz Kontakt grupe). No, što je tu je. Barem novo Predsjedništvo istupa i govori „zajedničkim jezikom“. Retorika je nova, ali se ne mogu oteti utisku da je „priča stâra“. Novi članovi Predsjedništva se se još drže stare paradigme:

Čoviću ne nedostaje visprenosti pa je i dalje prisutna priča kao u čo-vicu „prodavanja loja pod bubrege“.

Ivanić kao da je i-vani, kaže za BiH da je ima u svijetu na nivou statističke greške (to mu ga dođe „kao da je i nema“).

Izetbegović, pak na Bosnu gleda kao da je begovat, ili u najmanju ruku kao da je Bosna nečija „babovina“.

Ipak, nadam se da će oni začeti i neku noviju paradigmu BiH!

Konjic, 24.11.2014.

O paradigmi BiH govorio sam kao kandidat za člana Parlamenta BiH. Možda je u tome bilo i razložnih stvari i zato uz post prilažem govor sa promotivnog skupa stranke u Mostaru (10.10.2014.). Govor je bio prilagođen kampanji, ali je istina da u biti nisam promovirao stranku već ideju Bosne i Hercegovine. Imponira skoro 3000 dobivenih glasova i koristim priliku da zahvalim svima koji su podržali „moju priču“.

...

Poštovani.sugrađani:Dobro.veče–selam!                                                          

U Mostaru sam svoj na svome. Ćutim svoju zemlju košto je ćuti veliki pjesnik Bosne Enver Čolaković, i kaže:

Bosno moja moje tugovanje!

Bosno moja – tužno robovanje!

Bosno moja – ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi ...

(ovo su stihovi iz pjesme „Bosni“ koju Enver piše u oktobru 1939. godine u znak protesta zbog formalnog ukidanja Bosne i Hercegovine, formiranjem banovina u okviru kraljevine Jugoslavije)

Gdje smo danas? Gdje je danas Bosna i Hercegovina?!

Do prije tri mjeseca razmišljao sam da uopšte ne učestvujem na izborima (niti da biram, niti da me biraju). Moji đaci i kolege iz BPS-Sefer Halilović su mi ukazali čast da budem kandidat za Parlament BiH. Zaista to nisam očekivao (Hvala Vam!). Sefera nisam lično poznavao, ali nakon što sam ljetos pročitao njegove četiri knjige, samo ću reći da mi je čast da smo večeras ovdje zajedno. Sefer je kao vojskovođa, političar i pisac najkompetentniji kandidat za Predsjedništvo; eventualni peh je što iza sebe nema mašineriju stranke i medija, ali, nadam se da narod više nije stado ovaca!

Doduše, u Bošnjaka se to nikad ne zna. Nonšalantnost ih često dođe glave. Za ilustraciju: Neki dan, na jednoj sarajevskoj televiziji slušam univerzitetskog profesora (rođeni Mostarac) kako procjenjujući kandidate za Predsjedništvo, ležerno svrsta Sefera u „egzotične“ kandidate. E, meni je onda ugledni profesor „egzotični“ Bošnjak. Zar ne vidi šta je Mostar doživio i u kakvom je stanju danas. Egzotičan znači: tuđi, strani. „Egzotični Bošnjak“ mi dođe  ko „vanzemaljac“. Zato ne čudi da politika u Srba i Hrvata gleda na Bošnjake ko vanzemaljce i da ih stalno protjeruje sa rođene zemlje. Zar nisu Bošnjaci u nedavnoj kataklizmi doživjeli egzodus biblijskih razmjera i danas su rasuti po cijeloj kugli zemaljskoj.

E, ne može više tako! Ovo je i naša zemlja! I Sefer je naš heroj!

Član Parlamenta treba da iznosi poglede i stavove kao slobodan građanin, a ne da bude zarobljenik interesa nekakvih lobija i šefova ili vlastitih interesa i pohlepe (među poslanicima imate svašta: od apsurda da negiraju državu u čijem su parlamentu, do licemjerstva da ne mogu sebi smanjiti enormne plate dok narod nema ni plate za preživljavanje). Da nije žalosno bilo bi smiješno. Ali, najveći apsurd je da ih izabere upravo: Narod?! Koji narod? Mi smo taj narod! Prema tome, niko od nas nije nedužan!

 Danas su teška vremena da se nešto obećava. Neki su obećavali zlatne kašike, pa smo imali krv i suze; vrijeme je za zakon i zatvore! (trebat će nam barem tri Gola otoka; za predstavnike svakog naroda po jedan)

Bosna i Hercegovina je „društvo izokrenute svijesti“ ( što bi rekao jedan  moj kolega „struho duh“). Neki rođeni Bosanci koji žive i rade u BiH hoće da su veći Srbi od onih u Beogradu, ili veći Hrvati od onih u Zagrebu, ili veći Turci od onih u Istanbulu. Be-ha političari se moraju osloboditi recidiva prošlosti!

BiH je također paradigma Evrope i svijeta. Ona može biti nova Amerika ili druga Švicarska. Znamo koliko je u Americi bilo krvi između Sjevera i Juga; danas u Americi žive svi narodi svijeta i ona je vodeća država svijeta. Švicarska je imala svoje kataklizme; danas je najprosperitetnija zemlja Evrope; u njoj se govore četiri različita jezika i četrnaest dijalekata.

BiH ima samo tri naroda koji govore istim jezikom – koji ima tri naziva.

Valjda to možemo prevazići. Krv i kataklizme su iza nas.

Ali građani-narod mora podvući crtu!

(12. oktobra, olovka je u Vašim rukama)

Vrijeme je da se okrene ploča i počne graditi država kako su je već davne 43., u vrtlogu Drugog svjetskog rata, definisali naši preci Rezolucijom ZAVNOBiH-a: BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka; nego je i srpska i hrvatska i bošnjačka!

Stoga: Jel' legitimno, na zločinu praviti Republiku Srpsku samo za jedan narod, a sahranjivati Republiku Bosnu i Hercegovinu koja je za sve narode? Ili, ako neko hoće da je Mostar „hrvatski stolni grad“ (u redu), treba znati da je Mostar i „bošnjački stolni grad“, i srpski. Banja Luka je uvijek bila i bit će šeher. Sarajevo kao glavni grad je i hrvatski i srpski i bošnjački i bosanskohercegovački. 

Danas je prioritet BiH približavanje Evropskoj uniji i ulazak u NATO. Time se stavlja tačka na okvir Bosne i Hercegovine kao normalne i suverene države.

Moj prvi simbolični zahtijev u Parlamentu bit će da se odrede jedinstveni državni praznici i da se, po najkraćoj proceduri, utvrdi tekst državne himne (žalosno je da u zemlji pjesme i sevdaha građani nijemo stoje i šute dok se svira himna države). Prvi amandman na Ustav bit će da se vrati naziv Republika Bosna i Hercegovina (kao što su republike i Hrvatska i Srbija)

Usvajanjem standarda EU definišu se individualna i kolektivna ljudska prava. Sadašnja situacija u BiH je ko naručena za razne marifetluke, korupciju i pljačku pod kišobranom nacional-socijalizama i fašizama.

Pri tome treba jasno reći odakle pušu vjetrovi. Zar nije čisti fašizam tzv. dvije škole pod jednim krovom; ili, još gore je da u školama u RS-u nemate pravo na maternji jezik; više od fašizma je crkva u avliji nane Fate; to je bogohuljenje!

(ponoviti ću ono što sam neki dan rekao u Jablanici)

Nekada je Tito, u Jablanici, sa ranjenicima, gladnom vojskom i skromnim naoružanjem potukao fašiste svih boja. Taj fašizam se opet povampirio (zaogrnuo se plaštom tzv. „demokracije“).

Mi danas, na slobodnim demokratskim izborima imamo najubojitije oružje protiv tih vampira – to je „glogov kolac“ u vidu olovke!

(12. oktobra iskoristimo to oružje)

 

Činjenica je da danas imamo profesionalnu vojsku i puno generala, ali nemamo maršala (Sefere, preuzmi palicu! Valjda je jasno, i nama i kreatorima Daytona da borba protiv fašizma nema alternative). No pasaran!

Samo jasna politička situacija vodi u  bolju ekonomsku situaciju.

Deytonski sporazum, kakav je – takav je, tretira entitete i specijalne veze, no, nije nekom entitetu matična država Srbija ili Hrvatska već je to Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina nije ničija moneta za potkusurivanje!

 Ima li npr. Dodik pravo „trčati“ u Beograd bez znanja Predsjedništva ili Parlamenta BiH?

Vrijeme je da se razluči žito od kukolja!

Ne volim teške riječi, jer volim svoju zemlju i sve ljude, ali svi kažu da je stanje u BiH katastrofalno. O doprinosu Dodika za takvo stanje prosudit će njegov narod, ali je činjenica da ga je na vlast dovela SDA, a da ga na vlasti održava SDP i HDZ.

Šta još reći?

Sud prepuštam vama, a moj izbor je BPS-Sefer Halilović jer vjerujem da su patriote - i to ne za svoj džep, već za Bosnu i Hercegovinu, ravnopravnu državu svih njenih naroda i građana.

Neka živi Republika Bosna i Hercegovina!

 

Mostar, 10.10.2014.

26.06.2014.

Rezime - BiH na Mundialu 2014

Kad se sve sagleda, nakon odigranih utakmica reprezentacije BiH na Mundialu, u usporedbi kako su igrale i kako su prošle i druge reprezentacije, moja želja da se dopre do srebra i nije bila toliko iluzorna, i nadam se da će se nekada i ostvariti.

Hvala momcima reprezentacije BiH da su nas dostojno predstavljali i pokazali cijelom svijetu da je Bosne bilo, da je ima i da će je biti. Hvala im za sve to!

Upravo čitam "Treći put" od Nijaza Turkovića (izd. autor, Sarajevo, 2013) u kojoj se apsolutno ne pominje fudbal, ali ima finih refleksija na Bosnu i univerzalnih poruka koje dobro dođu svima. (Izdvajam):

"Želja je sve ono dok se ne ostvari, a onda kada se desi, nakratko ti stane pamet i samo u toj sekundi želja stvarno živi. Trenutak kasnije, želja se zlatno razlije kao zvijezda koja je dopratila želju i od svega ostane samo sjaj u travi."

"...Generacijama koje dolaze duguju više jedino oni koji mu u naslijeđe ostavljaju zaborav i neznanje. Narode moj, nažalost i neznanje se uči, ako niste znali, a za taj nauk ne treba previše dara." 

Da dodam: Kako god, fudbalska reprezentacija BiH je ostavila vječiti zapis i "sjaj u travi" Maracane i Mundiala 2014 !

21.06.2014.

Išaret

Ne znam da li je to od ljubavi, patriotizma, euforije, fanatizma...ili je želja da se promijeni realno stanje u Bosni i nestane ova "fata morgana" u kojoj živimo...ili je samo inspiracija...ili...u ovom trenutku dozvoljavam sebi da budem fatalista i "prorok"...i otuda naredni post:

Bosna

Bosna je takva

bogata svega

i lijêpa i rûžna

i dobra i zla

Bosna je bosanska

sva

od glave do pete

onima što prijete

odgovara bez takta

da prostiš

od šake do lakta

i izađe jaka

iz svakog mraka

Bosna je taka

 

Pjesmu „Bosna“ posvećujem fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine koja je izborila učešće (debi) na svjetskom prvenstvu (SP) u Brazilu (Mundial 2014). Prvu utakmicu na SP odigrali su na čuvenoj Maracani u Rio de Janeiru protiv reprezentacije Argentine (Koincidencija? Išaret? Argentina=Argentum=srebro=Srebrenica). Rezultat 2:1 za Argentinu. Da nije bilo slučajnog autogola bilo bi 1:1. Gol za Argentinu dao Lionel Messi (danas najbolji fudbaler svijeta). Gol za BiH dao Vedad Ibišević (zasigurno najveći harisma-igrač (dar) Bosne; postigao sudbonosne golove za reprezentaciju BiH; na drugoj strani kao mali dječak prošao golgotu Srebrenice i preživio najveću tragediju Bosne). Selektor reprezentacije BiH je legendarni Safet Sušić Pape.

Teška utakmica, ali hrabra i dostojanstvena igra reprezentativaca Bosne i Hercegovine.

Utakmica za sjećanje: Izgubili su, ali nisu pobjeđeni!

16.6.2014.

. . .

Postscriptum

Reprezentacija Bosne i Hercegovine osvojila srebro na Mundialu 2014!

(Koincidencija? Išaret? Božija providnost?)

13.7.2014.

 

01.06.2014.

Retrospektiva

Dan planete Zemlje

(22.4.2014.)

 

Zemlja i zakon, kultura i pseća govna

22.4.1970. godine, Gaylord Nelson, senator USA (United States of America) i ekolog, pokreće nacionalnu obuku o životnoj sredini i njenom očuvanju pod nazivom Dan Zemlje (Earth Day). Tako se poslije više od jednog stoljeća Amerika osvrnula i ozbiljno suočila sa porukom i slutnjom njenih predaka koja je možda najbolje sadržana u pismu indijanskog poglavice Seattlea, navodno napisano i upućeno 1854. godine američkom Predsjedniku: „I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. (...) To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. (...) Jednu stvar znamo, koju će i bijeli čovjek jednog dana spoznati – naš Bog je isti Bog. (...) Pravom životu dolazi kraj – počinje borba za opstanak?“

                Nakon zaživljavanja u USA, Konferencija UN (United Nations) o okolišu, 1992. godine službeno prihvaća ovu ideju afirmacije zaštite okoline za cijelu planetu, a Generalna skupština UN-a 2009. godine proglašava 22. april kao međunarodni Dan planete Zemlje.Tog dana, širom planete Zemlje u skoro 200 država svijeta, na raznim nivoima, govori se o zemlji i svijetu kao globalnom, ali i lokalnom prostoru u kome živimo. Pitanje očuvanja i ravnoteže prirode i životne sredine sve više postaje i danas je vjerovatno najveći problem čovječanstva i civilizacije općenito.

Šta o tome reći kao običan čovjek iz jednog malog mjesta jedne male države. Konjic i Bosna i Hercegovina su upravo to, a ipak se ne mogu oteti utisku da je BiH u mnogo čemu paradigma svijeta. Dok o ovome razmišljam, pokušavam sažeti svoje iskustvo i ono što zapažam i hoću da se barem simboličnim zapisom uključim u obilježavanje Dana planete Zemlje.

U Konjicu, Bosni i Hercegovini i njenom okruženju ima se šta vidjeti i naučiti; i lijepog i ružnog. Možda je najdublje osjećanje i utiske o lokalnom zavičajnom krajoliku, koje razbuđuje misao do genijalne globalne spoznaje o prirodi i planeti Zemlji, sobom nosio čovjek sa ovih prostora Balkana: Nikola Tesla. Njegova izvanredna otkrića od prije više od 100 godina su tada osvijetlila i danas osvjetljavaju cijelu planetu. Osim što je stvarao savršene izume Tesla je također imao i jasne poruke poput ovih: „Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.“ ... „Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.“

A šta se to vidi i osjeti u ovom krajoliku doline Neretve koji je poput Teslinog zavičaja?

Treba imati dar pjesnika i moći svu tu ljepotu prirode i ljudskog duha opisati (visoke planine, rijeke, jezera i plodne doline, po brdima zasijane nekropole stećaka, kapelice, turbeta i planinarske kućice, i još puno toga što čovjeka nadahnjuje, oplemenjuje i kultiviše), i osjetiti simbiozu i harmoniju života. Ali, treba uistinu biti i pedantan službenik pa sve i ono ružno i loše evidentirati (isječene šume, sprženi proplanci i pašnjaci, njive zarasle u korov, napuštena sela i razbacane plastične pivske boce, cola boce i kese, krš i smeće svake vrste), i uočiti tu destrukciju i dekadenciju čovjeka.

Bez sumnje, imperativ za čovjeka, bilo u ime Boga ili u ime Prirode, svakako je da ljepotu treba čuvati i unapređivati, a ružno treba odstraniti i ispravljati. Ako poslušamo Teslu i promatramo prirodu i pojave, zasigurno ćemo nešto zapaziti i naučiti.

Veliki ljudi idu ispred vremena i vide ono što obični mali ljudi tek kasnije dožive. Potvrđuje to i naredna pjesma velikog pjesnika Vladimira Nazora koji je ponikao sa otoka Brača oko kojeg se Neretva razliva u Jadransko more. Ona, pjesma, kao da je sad izrečena. A bilo je to davne i teške 1943. godine, u jeku ljudske destrukcije velikoga svjetskog rata, kad sudbinom donijet u dolinu Neretve i zagledan u visove Prenja pjesnik i partizan   Nazor zapisuje:

 

Prenj planina nije,

Visok grad je vila,

Sijelo je bogova

Drevnih bogumila:

Još vrijeme brazde

Po čelu mu ore;

U njem se žestoko

Dobro i zlo bore.

(...)

Prenj planina nije

Žrtvovani je kamen

Što čeka da sveti

Očisti ga plamen.

I Bijeli Svećenik

K njemu jednom stigne,

Put zvijezdama i Suncu

Sebe i nas digne.

 

A kako to izgleda danas?

Evo, na Dan planete Zemlje sa prijateljem pohodim brda oko Konjica. Ispeli smo se na brdo Koznik (nažalost, nema koza; već poodavno su istrebljene). Barem je vidik fenomenalan. Ispod nas je dolina Neretve poput barke što se na proljetnom povjetarcu lagano njiše i kao da neprimjetno plovi sa istoka ka zapadu. U daljini, na jugu, još pod snijegom, bljeskaju na suncu vrhovi Prenja što razdvajaju Mediteran (more-središte zemlje) od Kontinenta (kopno-suha zemlja) prema sjeveru. Prekrasna slika u očima i nadnaravan osjećaj u duši daje utisak prostranstva, beskraja i optimizma. Sretan sam i ispunjen nadom, pogotovo što pouzdano znam da se Neretva u gornjem toku, hvala Bogu, i danas može slobodno piti, a da se na obalama njenim  i ljudska ruka i duhovnost može osjetiti. Za cjelokupnu dolinu Neretve (koja je danas locirana u prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona i Dubrovačko-neretvanske županije) može se komotno reći da je jedna svojevrsna kolijevka raznolikog prirodnog blaga i kulturne baštine na Starom kontinentu (Evropa).

Za ilustraciju ću uzeti stećke kojima je ovaj kraj bogat. Stećci su karakteristični kameni nadgrobni spomenici, uglavnom iz vremena srednjovjekovne bosanske države, koji su svojim postojanjem, izgledom i porukama jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Upravo, u ovoj 2014. godini očekuje se da budu uvršteni u Listu svjetske baštine UNESCO (United Nation, Educational Scientific Cultural Organization). Još prije pola stoljeća, a povodom svjetske izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas“ (Pariz, 1960.), znameniti pisac ovog podneblja, Miroslav Krleža, ističe bosanski stećak kao glavni eksponat i pri tome kazuje: „(...) Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“

Ako je samo i umjetnička fikcija u stvarnom opusu mnogobrojnih zapisa sa stećaka, ova poruka koju prepisujem, na stećku iz 1094. godine (stećak kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog) nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala: „Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi samo sebe moze najti, il ne najti...“ Autentičan zapis narodne mudrosti na više stećaka i mjesta kroz duži vremenski period (od antike do Šekspira) je i ovaj zapis-epitaf na grobu Radojice Bilića u Starom Selu kod Jajca: „I molju vas ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako ja...“ (M. Dizdar: Stari bosanski epitafi, Sarajevo, 1961.) Za ovu poruku neki pišu da je „prevod iste sentencije koju veliki Mazačo 1427.g. ispisuje u firentinskoj crkvi Santa Maria Novela: 'Io fu gia quel che voi sete, e quel chi son, voi anche sarete...'.“ (R. Petrović: Bogumili, Visoko – Novi Sad, 2010.) Ako je i tačno mišljenje da su stećci i zapisi kopija sa Zapada, to samo potvrđuje da Zemlja nije „globalno selo“ od jučer već je to ona od pamtivijeka. Kako god, stećci su specifikum Bosne, a u Bosni se susreću Istok i Zapad koji sobom donose i lijepo i ružno, i dobro i zlo, istovremeno. Ti uticaji se upravo mogu sagledati kroz život stećaka, njihovu figuraciju i transformaciju.

U gornjem slivu Neretve (Čuhovići iznad Rakitnice) na jednom mjestu i istoj nekropoli je neumitna ruka povijesti poredala jedne uz druge bogumilske stećke/kamenove, hrišćanske križeve/krstove i islamske bašluke/nišane. Dan danas su ti biljezi zajedno, na istom mjestu, a ispod njih je ista zemlja, bosanska – stoje, kazuju i poručuju kao osvjedočeni svjedoci. I tako na najočitiji način pokazuju kako s vremenom, pod teretom Istoka i Zapada, nekad milom a nekad silom, bogumili postadoše katolici, pravoslavci i muslimani. Konačno, u ovom vremenu, na toj istoj zemlji bosanskoj Bosanci prihvatiše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ali bi svi da je zemlja samo njihova. Otkud to?

 

„Proradila je politika rastakanja Bosne. No, da je samo to. Perpetuirano jednonacionalno drilovanje (njem-eng. Drill: trožičan, sijanje, brazda) toliko je rastočilo onu zajedničku bosansku žicu da je bosanstvo dovedeno do apsurda i posijalo se pervertiranje do paradoksa (...). I onda odjednom, narodi Bosne ne mogu da žive zajedno?!“ (vidi,    H. Sarajlić: Zapis o Bosni i Hercegovini, Konjic, 2013.) Šta reći na sve to? Bilo bi svima pametno poslušati šta kaže genijalni sin nekada zajedničke zemlje Nikola Tesla „Promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju“  i prihvatiti poruku mudrog američkog poglavice Seattlea „Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji.“

Bosna i bosanska žica (duh bosanski) su neraskidivi po zakonu prirodnom i redu Božijem: Kao hljeb, kao kruh, kao somun od žita njena, na njoj požnjevena, u zemljanoj peći ispečena, koji se slatko jede i, miriše svima. Samo, treba svako počistiti svoju avliju i sokake, neka cvijeće slobodno niče i voće behara, neka svi u Bosni jedu plodove svoga rada, spokojno i, bez smrada.

Na Kozniku, dok promišljam, osluškujem Prirodu i ćutim Boga, oči mi bodu dva brda, tu blizu, dominiraju iznad Konjica. Pohodio sam vlastitim nogama sve planine i vrhove oko Konjica, ali ova dva brda nisam otkako bijaše rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Zašto? A baš su lijepa i lijepa imena imaju: Grad i Gostić. Na prilazu njima danas su table sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima na kojima piše „MINE“! Mina je srce olovke koje daje život slovu i riječi, no ovo su neke druge mine koje razaraju srce i ubijaju život u čovjeku. Otkud tu i na tim mjestima? Baš čudno?!

Grad, općenito znači polis-država (srce civilizacije). Ovaj Grad iznad Konjica je vjerovatno imao nešto od toga u svojoj povijesti, a ono što je sigurno jeste da je bio kula-utvrda u vojvodstvu herceg Stjepana (Stjepan Vukčić Kosača /1404-1466/, Veliki vojvoda rusaga bosanskog, kasnije Herceg /vojvoda/ od Svetog Save) koji je osnovao Hercegovinu (sastavni dio Bosne). Prema tadašnjim prilikama,  vojvoda Stjepan se povijao između zapadne i istočne crkve i na kraju se priklonio Rimu (katoličanstvu) usvojivši titulu hercega. Paradoksalno je da mine oko Grada „ugradiše“ oni što danas htjedoše Hercegovinu samo za sebe predstavljajući se kao baštinici herceg Stjepana i „hrvatski domoljubi“, i tako „uprljaše“  hercegovu zemlju i ovaj lijepi vidikovac krijući se upravo iza imena hercegova.

Gostić, u svome nazivu priziva na gosta i gostoprimstvo. I zaista ovo brdo ispod surih vrhova Prenja djeluje gostoprimljivo kao da se nudi da se tu čovjek odmori i okrijepi na pitomim livadama i krasnim pogledom na dolinu Neretve. Gost je onaj koji pohodi, koji ima dobre namjere i koji je dobrodošao. Gost je onaj koji služi Bogu, pa je kod bosanskih bogumila u crkvi bosanskoj to onaj koji je imao misiju sveštenika. Pripadnici bosanske crkve se prema raznim izvorima nazivaju bogumili, patareni, krstjani, a za „pravovjerne“ su bili heretici. Smatrali su se čuvarima izvornog Hristova učenja na temeljima Evanđelja zasnovano na skromnosti i jednostavnosti. Prezirali su materijalna bogatstva i feudalni poredak klasične crkve što ih je koštalo progona. Kako bosanska crkva nije bila feudalni gospodar imala je ugled u narodu, a to je odgovaralo i bosanskom plemstvu i vlasteli da je kao takvu podržava i čuva. U tom vremenu zasigurno je vladalo načelo „cuius regio, eius religio“ (čija zemlja, njegova i religija). Naravno, važilo je i obrnuto. Zato je pored progona, istočna crkva, pravoslavna srpska crkva kao ortodoksna (izvorna) imala čak i toleranciju spram bosanske crkve „prevodeći“ krstjane u pravoslavce, a time u Srbe (svojatajući bosansku zemlju kao srpsku). Tako se dogodi paradoks da baštinici Svetog Save kao „srpski rodoljubi“ s ciljem zaštite zemlje samo za sebe „pogostiše“ Gostić minama i „uprljaše“ zemlju koja je i svetosavska.

Dolina Neretve ispod Gostića je oduvijek bila najviše naseljena onima koji nisu zasigurno bili ni katolici ni pravoslavci. Mnogobrojne nekropole stećaka (Konjic ima najviše stećaka u BiH) kazuju da su to bili bogumili. Oni su bili dio Bosanaca koji do tada nisu bili podlegli uticaju zapadne i istočne crkve, ali pod naletom moćne osmanlijske (turske) imperije utopiše se u islam i postadoše muslimani. Dugo bijahu turski vazali i prividno vladari u Bosni, zatomljujući u sebi vlastitu nacionalnost i identitet, i kao muslimani tek 1993. godine se iskazuju i potvrđuju kao Bošnjaci. Htjeli ne htjeli moradoše braniti sebe i svoju bosansku zemlju od nasrtaja sa istoka i zapada. Tako se došlo i do trećeg paradoksa da najtvrđi baštinici Bosne kao „bošnjačke patriote“  braneći zemlju od agresije „zasijaše“ mine oko Gostića i „uprljaše“ zemlju koja je upravo bosanska. Naravno, u svojim pretenzijama nisu to zaboravili učiniti ni hrvatski bojovnici.

Na kraju drugog milenija nove ere Gostić uistinu postade „Ničija zemlja“.

 

Danas je zaista anahrono isticati srednjovjekovno načelo „cuius regio, eius religio“ ali zbog nekih koji i danas osporavaju suverenitet i integritet Bosne dobro je podsjetiti na činjenicu da je čak i u tom vremenu bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1338-1391)  koji je kasnije postao prvi bosanski kralj, na vhuncu svoje vladavine imao efektivnu titulu „Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“ i pod svojim suverenstvom je imao i pravoslavne i katolike i bogumile, pri čemu je u svemu tome i sam participirao. Toliko o zemlji Bosni.

Dan je planete Zemlje. Vraćam se sa izleta. Dok prolazim gradom duž ulica na trotoarima je puno psećih govana. Susrećem ljude što su izveli svoje kućne ljubimce, ali i ponekog psa lutalicu. U BiH postoji zakon o zaštiti pasa lutalica, no nema azila da ih sklone. Ne znam za zakon o kućnim ljubimcima, ali njihovi gospodari zasigurno nemaju kulturu (kao na Zapadu) da za vlastitim  ljubimcima počiste.

U Bosni i Hercegovini, dok se ne bude držalo do zakona i kulture, živjet će se u predivnoj zemlji i psećim govnima.

U tom slučaju, priča o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima je izlišna. A možda i nije jer je danas, uistinu, cijeli svijet „globalno selo“?!

 

 

 

 

 

Esej posvećujem svim žrtvama od zagađenja Zemlje „minama“!

 

Zapisano s proljeća 2014. godine, na Dan planete Zemlje (22.4.2014.) kad Bosna bijaše ničija zemlja.

Objavljeno na portalu www.blogger.ba, na Dan mladosti (25.5.2014.) (dan kojeg više nema), nakon velikog potopa u Bosni (koji se upravo desio) i sa golemom nostalgijom (koja je sveprisutna).

(Blog: Bosna spava – spot: Dan mladosti-potop-nostalgija[*])

 



[*]nostalgija (grč. nostos povratak u zavičaj, algos bol) tuga za zavičajem, fig. čežnja za nečim što je bilo lijepo.


Stariji postovi