Bosna spava

Dobrodošli na moj blog

06.04.2014.

Povodom Dana oslobođenja Sarajeva

O bosanskoj historiji 2

 

06.04.2013.

Danas je 6.april, Dan grada Sarajeva. Jučer, 5.april, bio je dan oslobođenja Sarajeva od fašizma u drugom svjetskom ratu (1945.g). Dan grada Sarajeva je u povodu dana oslobođenja Sarajeva. Zašto Dan Sarajeva nije 5. već je to 6.april, jednostavno je od pamtivijeka znana činjenica: ne računa se kad nastupe oslobodioci (borci), računa se kad nastupa elita (komanda). To je paradoks, ali historijia je puna paradoksa; nažalost. Zar nije paradoks da se iz te elite (1945 g.) izrodi elita (komanda) koja će Sarajevu 6.aprila 1992.godine nametnuti opsadu i fašizam?!

Danas je, hvala Bogu i antifašistima, Sarajevo slobodan grad koji izgrađuje demokratiju. Zato me raduje , da pored svega i usprkos svemu, mogu da čestitam svim stanovnicima Sarajeva i zaželim za sva vremena: Neka je sa srećom Dan Sarajeva!

Ako bude demokratije, tako će i biti. Ja u to vjerujem i hoću da pohvalim emisiju „Ja biram goste“ na sarajevskoj TV1, i da komentarišem emisiju od prekjuče, 4.aprila, koju je vodio uvaženi prof. Fatmir Alispahić sa respektabilnim gostima (Vlaisavljević, Ratkušić, Raspudić, Latić). Ne moramo se složiti sa svim iznesenim stavovima, ali se moramo složiti da je debata zaista bila otvorena i demokratska.

Uvaženi pjesnik Džemaludin Latić  je upravo i javno iznio kontroverze oko oslobađanja Sarajeva 1945., što je kao demokratski čin za svaku pohvalu i što treba apsolutno istražiti i razjasniti.

Ono što je proturječno kod Latića je nešto drugo, protiv čega je i on sam, a to je etiketiranje ( i sam navodi kako neki mediji na njega atakuju i etiketiraju ga kao „islamskog ekstremistu“  i sl.). Čudi me  da i on to čini neistomišljenicima (nešto o tome sam nekad ranije zapisao, ali „Oslobođenje“ nije htjelo objaviti, pa neka bude sada prilog u ovom postu).

Htio sam ovo reći:

Ne treba ignorisati činjenice, ali pripisivati (etiketirati) Titi bivši komunistički totalitarizam, isto je kao pripisivati Aliji današnji jalijaški kapitalizam. Nisam advokat ni jednom ni drugom, ali obojicu poštujem kao ljude okrenute univerzalnom dobru. Raduje me da mi u Konjicu imamo ulicu Maršala Tita koja završava trgom Alije Izetbegovića (nadam se da je tako i u Sarajevu).

Treba uzeti od obojice ono što je dobro, otkloniti ono što je loše i nastaviti graditi ovu Bosnu kojom su se ponosili i Tito i Alija.

Konjic, 6.april 2013.

 

P.S. 

Sarajevo, 6.april 2013.

Nakon tmurnog jutra izbistrilo se u sunčani proljećni dan. Poslije podne otišao sam do Sarajeva i prošetao Titovom i Ferhadijom. Zastao sam ispred Vječne vatre, proučio Fatihu i zaželio vječni mir svim oslobodiocima i svim braniocima Sarajeva;

Počivali u miru i rahmetu, i neka im je lahka zemlja bosanska! 

. . .

(prilog)

Redakciji  „Oslobođenja“

Reagiranje na pisanje u rubrici „Poligon“ od 22.6.2011.

„Ko je kome bliži?“

Kao obični čitalac, koji uz kahvu „prelista“ dnevne novine, površno sam propratio izvode iz knjige „Duplo golo“ Esada Bajtala koje je „Oslobođenje“ objavilo u nekoliko nastavaka. Primjetio sam da ima zanimljivih opservacija, ali kao što rekoh, nisam imao vremena za veću pažnju da bih o tome donosio neki sud. Više pažnje mi je privuklo reagiranje Džemaludina Latića kojeg  Bajtal citira u svojoj knjizi. To je povod, ali ne i razlog ovog pisma.

Jednostavno , iz kurtoazije, ne bih o krivom navođenju citata („Ko je kome bliži?“), te o obrazloženju i reagiranju na navod. Bajtal iz konteksta izvlači  izjavu Latića kako mu je bliži Iranac iz Teherana nego Hrvat iz zajedničkog haustora, dok Latić žučno reaguje jer je to izrečeno u smislu iste vjere, a ne u smislu zajedničkog komšiluka. Ipak, sve to je ispod nivoa, evo, jednog prosječnog čitaoca. Čak je i bizarno da jednog slobodoumnog pisca negira ili osporava drugi slobodoumni pisac, na ovakav način. Takva vrsta javne riječi, i kad je u najboljoj namjeri,  uopšte ne doprinosi poboljšanju realnog stanja u kome živimo. Prvenstveno mislim na stanje u Bosni i Hercegovini, Balkanu, pa i šire.

Ko je kome bliži je relativno pitanje i stvar ličnog osjećaja. Čovjek jeste cjelovito, ali i kompleksno biće, i pitanje je kako ga promatrati u duhovnom, vjerskom, građanskom, društvenom i političkom smislu. Ovakvo pisanje i reagiranje, tj. „prepucavanje“, onda, samo po sebi, postaje apsurdno i svodi  se na stereotipnu sliku Balkana, koju je najbolje simplificirao veliki majstor riječi, poznavalac Balkana i prijatelj Bosne, Miroslav Krleža: „Dok psi laju, karavane prolaze“.

Pitanje je: Kako promijeniti Balkan?

Mislim da na to pitanje hoće da daju odgovore i Latić i Bajtal, i zato mi je pomalo čudno njihovo sporenje, jer i njih poznajem samo kao vrsne majstore riječi. U svojoj skromnoj kućnoj biblioteci imam veličanstveni Latićev „Srebrenički inferno“ (kompetentan sud o tom djelu ispisuje Abdulah Sidran), ali i izvanredan Bajtalov zbornik „Za (i) protiv tolerancije“ (osvrt na Sokrata, Loka, Voltera...).

Toliko o povodu mog pisma. Neću da prešutim, ali pokušavam razumjeti obe strane i ne želim biti ni tužilac ni  sudac. Na kraju svega, vrijeme će pokazati svoje. Mislim da nam nepristrasnog pristupa danas fali u svim sferama društvenog života u BiH.

A sada o razlogu mog pisma.

Preskačući Latićeve privatne uvrede i ocjene na račun Bajtala, dolazi se, što je i veći sadržaj reagiranja, do Latićevih ličnih i diskutabilnih opservacija, konstatacija, ali i kolektivnog poistovjećivanja i zaključaka. Teško je izdvojiti neki dio pomenutog teksta kao predložak za raspravu, a neprikladno je sve citirati. Latić počinje vrijeđanjem Bajtala i završava glorifikacijom sebe sama:

„Vaš člankopisac (E.Bajtal)...kao sljedbenik 'Inkvizicije bez Boga',tj. titoističkoga komunizma...i inih sarajevskih ecophob-a (čitaj: ojkofob-a, onih koji mrze svoje, u ovom slučaju muslimansko 'ognjište', porijeklo i identitet). Takvi su gotovo pola stoljeća, u komunističko-titoističkom projektu zvanom 'bratstvo-jedinstvo',..., gušili uzvišeni islam i katolicizam (manje pravoslavlje),zabranjivali spomen o bosanskome jeziku i bošnjačkoj nacionalnosti, izmišljali tzv. kolektivne krivice bošnjačkom narodu (mladomuslimanstvo 1949., islamski fundamentalizam 1983.)...služili velikosrpskom projektu i time pripremili bitne uvjete za četničko-tuđmanski genocid nad Bošnjacima (1992-1995)...slijedeći jednog od najvećih masovnih ubica u 20.st, češkog ili ruskog Jevreja Josipa Broza zvanog Tito (koji se lažno izdavao za Hrvata),...po svaku cijenu žele inaugurirati nacizam u bošnjačkom narodu...progone islam i njegove sljedbenike, ...ovog pisca (Dž.Latić),iskrenog sljedbenika islama i poslanika Muhammeda- s.a.v.s., iskrenog pobornika zajedničkog života muslimana i ehl-i kitabija (kršćana, hrišćana i Jevreja) i novog starog koncepta bh. društva na vjerskim, a ne na titoističkim temeljima,...“

Ja bih sve ovo nazvao kao „izokrenuta svijest“ koja prelazi granice osobnog animoziteta.

Pretpostavljam da će prozvani  Bajtal, lično reagirati  i odgovoriti na ove kvalifikacije.

Zašto se ja javljam? Pošto se Latić poziva na muslimane i bošnjaštvo, a u tome i ja participiram, mislim da imam pravo uključiti se i iznijeti svoje mišljenje.

Za sebe kažem da nastojim biti muslimanom i da se osjećam Bošnjakom. Reći da sam istinski musliman, u ovom realnom svijetu i okruženju (sumnjam da je i Latić bez kreditne kartice, itd.), čini mi se neiskreno i licemjerno. Reći da sam pravi Bošnjak, uz sav moj patriotizam, ipak je malo pretenciozno.

Moram priznati kako me je na nedavno održanom predavanju u Konjicu, na temu o islamu i Bošnjacima, oduševio nastup reisa Mustafe Cerića koji je započeo obraćanje publici, dok su do njega sjedile hodže: „Pored mene su 'profesionalni muslimani' (hodže), ali hajde da razgovaramo ko je istinski musliman i Bošnjak?“. Pri tome je citirao neke mislioce (Lok, Sokrat) o kojima i Bajtal piše. Činjenica je da i takvog reisa, otvorenog intelektualca širokih pogleda, pojedini mediji bezprizorno predstavljaju (na što ukazuje čak i Milorad Dodik koji inače ignoriše mnogo toga), i mogu se složiti da je Latić dijelom u pravu što se tiče islamofobije, ali da za to optužuje Bajtala, u najmanju ruku je smiješno.

 Stoji da dosta Bošnjaka još nije razvilo svoj nacionalni identitet kojega nisu  svjesni, malobrojni ga ignorišu, pa čak i mrze,što je rezultat neznanja, a za to apsolutno okriviti komunističko-titoistički projekat je apsurdno. Emancipaciju Bošnjaka, što je paradoks, zapravo su zaustavili „muslimani“. Činjenica je da su Bošnjaci krenuli u proces formiranja nacionalnog bića, kao i susjedi Hrvati i Srbi, još početkom 19. stoljeća. U borbi za autonomiju Bosne (1831-1832) koju je predvodio Zmaj od Bosne, Husein kapetan Gradašćević, ponosni i hrabri Bošnjaci i Bosanci su pobijedili u svom kosovskom boju (Lipljani na Kosovu, 18.7.1831.) u borbi protiv osmanlijske imperije. Kompleksna situacija? Zamislite, tada mala skupina muslimana protiv muslimanske sile ili mali narod Bošnjaka protiv moćnih Osmana (u nekom smislu asocira na situaciju i primjer iz sadašnjosti: Jevreji pacifisti, protiv osvajačâ Ciona).

 Povijesna sudbina tada Bošnjacima nije bila naklonjena. Pad moćne otomanske imperije se prelomio preko leđa bošnjačkog naroda.

 O tome Bošnjaci i danas malo uče i malo znaju i, zato umjesto ponosa na vitešku Kosovsku pobjedu (18.7.1831.), nametnut je kompleks na vlastitu naciju. Imperija je tada uzvratila i Bošnjake obezglavila, počevši sa protjerivanjem i zarobljavanjem Husein kapetana Gradašćevića, pa do čistki pod komandom renegata Omer paše Latasa (poturčenjak Mihailo Mićo Latas). Susjedi (državne politike) su to onda koristili da privuku Bošnjake kao „Hrvatsko cvijeće“, ili „Srbe islamske vere“, ili da ih, naprosto eliminiraju. I nije ni čudo da se danas neki obični ljudi ne mogu osloboditi kompleksa, kada su tome, ne tako davno, podlegli i velikani Bosne poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Emira Kusturice, prihvatajući skute Beograda. A Bosna ih je rodila i oni danas samo još više dopunjavaju bogatu sliku Bosne. Hvala Bogu, Bosna je preživila i rađa nove velikane koji danas veličaju Bosnu i ispod njenih  skuta, kao što su Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Danis Tanović (priča o današnjoj BiH kao državi je posebna priča za sebe). Samo je dragi Bog pomogao da Bošnjaci opstanu i uspjeli su, nakon velikih iskušenja, rehabilitovati se kao Muslimani (veliko M), upravo pod vladavinom komunista, što je takođe paradoks, za vrijeme Tita, kojega vrijedi citirati i danas:

 „Mi smo našu politiku zasnivali i zasnivamo je na principijelnom stanovištu da u jednoj zemlji ne mogu postojati vodeće nacije, ni prevlast velikih i snažnijih nad manjima i slabijima (IX kongres SKJ,1969.)“,

„Prošlo je već trideset godina od završetka 2. svjetskog rata, ali narodi svijeta i danas su željni mira. Jer, dokle god tinjaju žarišta koja prijete novim požarom, nijedan narod ne može biti spokojan. Mir koji bi se održavao silom oružja ili samo strahom od uništenja – ne bi bio mir. 'Ne može biti – da se poslužim riječima pjesnika – naoružanog mira, mira pod oružjem. Ni  bratstva bez jednakih prava' (Konferencija o evropskoj bezbjednosti i suradnji, 1975.).“

Pjesniče Latiću, poradi istine, povucite svoje riječi o Titu i poslušajte šta kaže Winston Churchill: „...Golem je doprinos predsjednika Tita na planu međunarodne saradnje i razumijevanja, a isto tako za opštu stvar mira...(Daily Telegraph, 1953.)“, ili Willy Brandt: „Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih ličnosti našeg vremena (Berlin, 1973.)“.

Profesore Latiću, znam da ste bili žrtva tog vremena i sistema, razumijem toliku gorčinu, ali ocijene jednostavno ne stoje i kao vjernik podsjećam na poruke Kur'ana: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti...(5:8)“,

 „Ako hoćete da nepravdu uzvratite, onda učinite samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive (16:126).“

Gosp. Latiću, slažem se da neki žele inaugurirati nacizam u bošnjačkom narodu koji nije podlegao tom iskušenju, ali pitanje je ko su oni i ko i šta vodi u nacizam. U nedavnom vremenu, pa i danas, bili smo svjedoci koliko je tanka crta između nacionalne homogenizacije i kolektivne fašizacije i zato su neki stavovi u tekstu Vašeg reagiranja kontradiktorni. Kad se čita dio reagiranja, bez zlih primisli i konotacija, pomislih kako je tekst komotno mogao poslužiti kao inspiracija grupi „omladinaca“ koji 2000-te godine, u Vašem zavičaju, na Makljenu ponad Prozora, miniraše spomenik iz Titovog vremena, spomenik na čuvenu Bitku za ranjenike u toku IV nacističko-fašističke ofanzive 1943.godine.

Danas na Makljenu strši samo skelet spomenika. Toliko o Titu, komunizmu, fašizmu i nacizmu.

Što se tiče zadnjeg stava, o konceptu uspostave bh društva na vjerskim temeljima, ne samo da se ne slažem, već mi je i van pameti. Kao prosječan čovjek i obični vjernik opet ću se pozvati na Kur'an:

 „A da je Gospodar tvoj htio sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti (11:118)“,

„Kad bi Allah ljude zbog grijehova njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio...(16:61)“.

Ne razumijem zašto ljudi, općenito, hoće da su iznad Boga?

Nešto sam pokušao i sam razmišljati i zapisati, i povučen željom da napravim posvetu bratu Izudinu koji je poginuo u ovom ratu za Bosnu i Hercegovinu, sastavio sam knjigu „Zapisi o BiH @ 1990-2010“ iz koje prenosim:

„Uljuljkivanje u stvaranje neke apsolutne nacionalne, nadnacionalne ili anacionalne svijesti u BiH je čisti anahronizam i kočnica razvoja novih društvenih odnosa. Bosna i Hercegovina je objektivno jedino moguća na sintezi građanskog i nacionalnog, u atmosferi otvorenog društva tolerancije i kulture pristojnosti komunikacije koju trebamo svi da razvijamo. Što to prije shvate pobornici 'izokrenute svijesti', to bolje po Bosnu i Hercegovinu.“ 

Na kraju, ko je kome bliži?

U duhu svoga navoda iznio sam svoje promišljanje, pri čemu i dalje želim da mi ostanu jednako blizu majstori riječi koje poznajem kroz „Srebrenički inferno“ i kroz„Za (i) protiv tolerancije“, i da se takvo poznanstvo nastavi i u budućem vremenu.

Konačno, vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje, ali za sva vremena ostaje riječ Uzvišenog Boga:

Tako Mi vremena!

Zaista je svaki čovjek na gubitku,

osim onih koji vjeruju i čine dobra djela,

i koji preporučuju istinu i koji preporučuju toleranciju.  (Kur'an, sura 103)

 

Srdačan pozdrav i,

neka je mir na nas!

                                           

 Konjic, 26.6.2011.                                                                           

05.03.2014.

Love in Rewind

"R"

Reagovanje 2011 (esej)

Povod reagovanja:

Upravo gledam emisiju ,,Rebus“ na TV Sarajevo (4.3.2011.) povodom hapšenja Jovana Divjaka u Beču, umirovljenog generala Armije RBiH, sada na čelu Fondacije ,,Obrazovanje gradi BiH“, po optužnici RSrbije, zbog navodnih ratnih zločina tokom rata u BiH (1992-1995). U emisiji su, između ostalih, učestvovali i njegovi ratni saradnici Ejup Ganić i Stjepan Kljujić. Bilježim lucidno zapažanje prof. Ganića da je Bosna bogata sposobnim i dobrim ljudima, ali da ima vlast koja ne liči na svoj narod(e). Pridružujući se tom stavu, redakciji  ,,Rebusa“ sam poslao e-mail i priložio tek napisani esej o vlasti ,,Bosna spava“ , a nekako se odmah nadovezala inspiracija za reagovanje(esej) na hapšenje.

Nastojeći da ne budem sudija i da ne podlegnem dnevno-političkoj i medijskoj euforiji, prisjećam se kako je Jovan Divjak bio hapšen i od strane Armije RBiH (Konjic, 1992.). Hoću reći, šta sve moraju podnijeti oni koji su istovremeno obični ljudi, ali i veliki patriote BiH. A to je i Jovan Divjak.

 

Reagovanje:

,,Lova i, premotaj“

Nekakvo promišljanje o BiH iznio sam u svojoj, nedavno napisanoj knjizi ,,Zapisi, pisma i poruke o Bosni i Hercegovini @ izgubljene godine 1990-2010“. Opisi su, naravno, autentični i kada se osvrnem ne mogu da se otmem čudnoj, čak mističnoj ili Bogom danoj sličnosti nekih sadašnjih dešavanja i onih od prije dvadeset godina.

Bog nam je i tada (mediji su, kao i danas, samo prenosnici događanja) u fokus dešavanja u BiH doveo ljude koji su tu i danas: Jovan Divjak, Ejup Ganić, Stjepan Kljujić.

Šta se desilo, o čemu se radi i na šta će izaći? To samo dragi Bog zna.

Šta ja vidim kao običan čovjek?

Obično navečer sjedim u kući i pratim TV. Hvala Bogu, ima dosta domaćih TV kanala pa se tako Bosna ,,vidi“ kao na dlanu. Razne emisije, debate i razni pogledi. Sve o Bosni, a Bosne ni na vidiku. Potegne me nekad da se i ja javim, uključim u debatu i postavim pitanje, pa odustanem pitajući se može li se šta tako promijeniti? Završi se emisija, raziđu se ljudi, ugasim televizor. Nije se ni ,,slegla“ debata, a sutra već neka nova i tako redom.

Ali ostanu neka pitanja ili zapažanja. Motaju se po glavi, žuljaju me i onda to zapišem. Tako zapis ostane, zaboravi se, a onda iskrsne kao čudno podsjećanje i pojavi se kao preslikano vrijeme. Sadržaj ne mora biti slikovit, može biti suhoparan i jednostavan, a onda u okviru nekog vremena dobije punoću smisla i značenja. I u čudu se pitamo je li sve moralo tako biti?

 U Bosni i Hercegovini kao da je sve podređeno takvoj slici. Uvijek je sve u  pitanju.

Evo,  zapisujem neka dešavanja i aktualne izjave naših političara:

Jedni kažu da je BiH upitna jer u njoj narodi nisu ravnopravni. Drugi kažu da je jedan cijeli narod ugrožen. Govore da Sarajevo nije multietnički grad, itd... Onda neki iznose kako najbliži potomak Predsjednice kantona Sarajevo piše da se nije dogodila Srebrenica. Predsjednik jednog entiteta BiH, osim što dovodi u pitanje Srebrenicu, to isto kaže i za BiH. Opet, u jednoj TV emisiji, ,,najveći“ borac za multietničku BiH i lider ,,vodeće“stranke u toj borbi kaže za navedenog Predsjednika entiteta da ga dobro poznaje i da je on dobar čovjek. I tako redom... Apsurd i paradoks, zajedno?

Ovo je samo mali detalj onoga što se stalno vidi i čuje u BiH. Da se čovjek raspameti.

I ja kažem da su svi ljudi imanentno dobri, ali trebaju nam ljudi koji su dobri i kao ljudi i kao političari, i koji su za dobrobit svih ljudi. To treba Bosni i Hercegovini i svim njenim ljudima i narodima.

U protivnom, odnosno na stvari, gdje je tu Bosna i gdje su tu obični ljudi, obični Hrvati, Srbi, Bošnjaci. Bosance ni ne pominjem jer formalno ni ne postoje.

Bog nam je evo dao Jovana, Ejupa i Stjepana, ljude sa početka priče. I sada su tu.

Pitanje je samo koliko se u Bosni i danas haje ili mari do Boga, i do ljudi.

Završit ću ovaj zapis sa upravo aktualnom ,,pričom“ koju ovih dana širi po Bosni, a i šire, također jedan veliki čovjek, Dino Merlin, koji poručuje da se osvrnemo i „vratimo na ljubav“ (,,Love in Rewind“ ; pjesma BiH za Eurosong  2011), što i jeste prava poruka za Bosnu i Hercegovinu i njeno okruženje.

 Ili ćemo i dalje slušati priču o ugroženosti, a u suštini se samo ,,vrti“:

 ,,Lova i, premotaj“?!

 

Konjic, 6.3.2011.                                                                     

 

22.02.2014.

pogled

ZIMSKE CRTICE (okuliranje)

2014.g.

Zima (blaga)

 Mjesec  februar – veljača – vrijeme za mačke – i dan zaljubljenih – idealno vrijeme za ljubav!... protesti – demonstracije – štrajk („gruhanje“) – paljenje građevina – građanski plenumi – padaju vlade – traži se veća odgovornost političara – smanjenje njihovih plaća – nakon prestanka mandata nema „besplatnih plata“ – palo džemre u zrak – palo džemre u vodu – palo džemre u zemlju!... sjetva – probudila se zemlja – mjesec mart – ožujak...

Proljeće (vruće)

2014.g.    

26.11.2013.

Dan državnosti BiH?

Napisano povodoma psurdne proslave dana države koji se obilježava samo u pola države?!

Dan jednakosti

(povodom 70 godina ZAVNOBiH-a)

 

Može li se u Bosni i Hercegovini zajednički obilježavati neki državni praznik bez opstrukcija?

Obzirom na istorijske procese i povijesne okolnosti razvitka Bosne i Hercegovine mogu se u ovom vremenu razumjeti frustracije Srba i oportunizam Hrvata ako se uzme zdravo za gotovo: Kada nema Jugoslavije neka nema ni Bosne i Hercegovine. Sa aspekta dosadašnjeg tretmana, aspiracija i apetita spram BiH ispada da je to i logično.

Ali, pitanje je koliko je to pošteno, pravedno i, logično? I da se razumjemo, nije ni pošteno ni pravedno ni logično! Pa, Bosna i Hercegovina je bila od pamtivijeka. ZAVNOBiH je samo potvrdio da je BiH i srpska i hrvatska i bošnjačka. Šta je tu sporno?  I zašto da se ZAVNOBiH ne obilježava?

Ali, logično je da ZAVNOBiH (25. novembar; ove godine je ravno 70 godina) ne mora biti Dan državnosti BiH. Bosna (i Hercegovina) je bila i prije 700 i 70 i više godina. Nije nelogično, a sasvim je realno, ako hoćemo Dan državnosti BiH koji će svi prihvatiti i poštivati, bez ikakve zadrške, da to bude dan prijema BiH (22. maj) u zajednicu država svijeta – UN.

A dan ZAVNOBiH-a neka bude upravo ono što i jest: Dan jednakosti. Bosna i Hercegovina je jednako i srpska i hrvatska i bošnjačka i svih njenih građana, što upravo potvrđuje i presuda evropskog Suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci“ koja, ovih dana, treba da se konačno implementira, a Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine neka ispuni svoje ustavne dužnosti i iskaže se kao stvarni demokratski parlament – glas naroda.

Svi politički akteri u BiH (i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i „ostali“) bi trebali pokazati izvjesni pragmatizam i unijeti više optimizma u ovo bosansko-hercegovačko sivilo svakodnevice. Neka Srbi odbace frustracije, Hrvati oportunizam, Bošnjaci skepticizam, a oni koji hoće da su samo građani neka ne budu džangrizavi (ljute se što su „ostali“, a nisu ili neće da budu kao ostali).

Novembar je mjesec za slavlje. Iako se još zove i Studeni može da unese toplinu u srca svih ljudi Bosne i Hercegovine sa Danom jednakosti, poput sličnog praznika ili blagdana u Sjedinjenim Američkim Državama kojega oni nazivaju Danom zahvalnosti (koincidencija ili ne; Dan zahvalnosti se slavi četvrtog četvrtka u novembru/studenom i također zna da se nekad podudari istovremeno na dan ZAVNOBiH-a; 25. novembar/studeni).

Nek' se širom Bosne i Hercegovine raspale vatre, a umjesto pečenih ćurki nek' zamirišu bosanski ćevapi i nek' se barem jedan dan u godini svuda pjeva svima zajednička himna-sevdalinka:

 

Snijeg pade na behar, na voće

neka ljubi ko god koga hoće

(...)

 

Nek' bude u BiH ko u SAD da su svi ljudi rođeni jednaki, sa pravom na život, slobodu i sreću. Nek' bude Bosna ko Amerika.

(i)

Neka Vam je sa srećom Dan jednakosti u Bosni i Hercegovini!

 

Konjic, novembar/studeni 2013. god.                                          Hajrudin Sarajlić

 

 

P.S.

Preporučujem poslušati predloženu „himnu“ (Snijeg pade na behar na voće) u zajedničkom izvođenju Davorina Popovića i Halida Bešlića sa Indexima i prijateljima, ali i izvedbe svih drugih interpretatora (prema vlastitim željama; izbor na internetu je zaista izvrstan), bez razlike, jednako.

 

 

09.11.2013.

MEMORY & BARBAROS

Dolinom rijeke

 

Dan raspusta

Klek, 11/12. kolovoz/august 2012.

 

Ovaj zapis je nastao tokom jednog druženja sa dr. Senadom Puzićem na terasi ispred njegove kuće za odmor u Kleku (Hrvatska), koji živi i radi kao liječnik u Solingenu (Njemačka), a inače je rođeni Mostarac (Bosna i Hercegovina).

Senad je poliglot (uz maternji jezik govori njemački, engleski, francuski i španski), a uz to je još svojevrsna živa antologija poezije, izvrstan recitator i čovjek fenomenalne memorije (u stanju je izrecitovati stihove koje je jednom čuo ili čitao skoro prije pola stoljeća). Jedna od takvih pjesama je i pjesma Ivana Kordića, danas renomiranog pjesnika, sa kojim se družio u ranoj mladosti i koji mu je tada pokazao jednu od svojih prvih pjesama, a večeras se Senad prisjetio toga i recituje (po sjećanju):

Igra sunca ovna runca/Igra drače i vrtače

 U pjesmu se sad pretače

Pjesmu žara kamenjara

Kada noć dan raspara

Zarumeni rumen večeri u meni

 

Dok slušam Senada, ja u sebi „zapisujem“:

 

Večer ljetne noći

Gledam iz hrvatskog Kleka na bosanski Neum. Ispod nas struji more od Neuma ka Kleku pa prema Jadranu, gdje morska struja usput pokupi vodu hladne Neretve i spoji sa vodama Mediterana u kojem su vode sa svih strana, a onda slijedećeg dana natrag, sa Mediterana u Jadran, pa oko Malog I Velikog Škoja ka Kleku i Neumu. I naum mi pade da se zapitam: Čije li je ovo more u zalivu Neuma? Bosansko ili hrvatsko?! Može li se more podijeliti? Kako ga podijeliti? Zašto dijeliti? Makar ga ljudi dijelili i postavljali granice, more ne mari za te granice. I dobro da je tako i da ima nešto iznad ljudi.

Dok ovako razmišljam kao da se i more srdi. Uzburkalo se zajedno sa sjevercem koji se spustio dolinom Neretve i donosi do nas miris Mostara. Senadu zamirisalo djetinjstvo i ponavlja Ivanovu pjesmu:

Igra sunca ovna runca

Igra drače i vrtače

U pjesmu se sad pretače

Pjesmu žara kamenjara

Kada noć dan raspara

Zarumeni rumen večeri u meni

Prisjećati se djetinjstva i Mostara, a bez stihova Alekse Šantića, pomislih, ne ide, a Senad kao da me je čuo, nastavlja:

Pučina plava

Spava

Prohladni pada mrak

Vrh hridi crne

Trne

Zadnji rumeni zrak

(. . .)

 „Ostajte ovdje“ je nezaobilazna:

Ostajte ovdje!.. .  Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat k'o što vas ovo grije,

Grki su tamo zalogaji hljeba,

Gdje svoga nema i gdje brata nije. . .

(. . .),

 a onda se Senad prisjeća svojih najmilijih koji su zauvijek ostali u Mostaru (znam da je to) i recituje Milana Rakića:

Šume bokori cvetnog jorgovana

 i noć zvezdana treperi i žudi

za bujnu ljubav svetu Bogom dana.

Dok mesečina nasmejana bludi

šume bokori cvetnog jorgovana.

U taku noć je požudnu i strasnu

Izolda nekad čekala Tristana.

(. . .)

Strasno i žudno Ona mene čeka

Ko nekad plava Izolda Tristana.

Strepi i sluša topot iz daleka

 i čuv mirisni zanosno čarlija

u bokorima cvetnog jorgovana!

Zadnji stih je uklesan na kamenoj ploči koja za vječita vremena stoji na mostarskoj Sutini.

Sjeti se Senad i svojih amidža dok sjede sa Hamzom Humom i kako ih, kao dječak, prisluškuje i  sad nostalgično ponavlja davno čuvene Hamzine stihove:

Skoro će tmurni dani

Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže

Jer ovdje kruha nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani

I zori smokva

A crni kiparis podsjeća na grčko groblje

Gdje su ti sada mangupi nasmijani?

Sjeverac nanosi miris paljevine (danas su gorila brda u dolini Neretve; ljetni požar je  istovremeno zahvatio  šikare i šume iznad Opuzena, Metkovića, Mostara i Konjica; požar su izazvali opet neodgovorni ljudi-barbari). U proteklom ratu, Senadu je u Mostaru do temelja izgorila porodična kuća, pa me ne čudi što se sad pokušava sjetiti stihova Alije Kebe. Samo je jednom negdje pročitao te stihove (kaže kad bude u Mostaru da će potražiti Aliju, ne znajući da je Alija preselio u bolji svijet) i improvizira:

Grad, grad, grad

Ubili

Da su mogli i rijeku bi

Da su mogli i nebo bi

Ubili

Sa brda barbari!

Njegova kuća je bila odmah iznad Starog mosta i ispod samog Konaka. Pored ljekarskih obaveza našao je vremena, da tada (1994. godina) napiše „Baladu o Herceg Bosni“ u kojoj ne žali za kućom već za Starim mostom (znam da je ime Herceg Bosna uzeo kao najljepši simbol za pjesničko izražavanje imena Bosne i Hercegovine, a ne u smislu imena koje ima sasvim drugu konotaciju u dnevno političkom vokabularu u Bosni i Hercegovini). Sad sam ja zamolio da izrecituje nešto iz svoje Balade koja ima preko šezdeset strofa i, ako može, neka to budu dvije zadnje strofe. Te riječi su mi se činile nekako prikladnim da zaokružimo ovo iznenadno i posebno pjesničko veče. Senadova fenomenalna memorija me fascinira dok recituje:

(. . .)

Muzo moja iz Veleži Vilo

pjesma moja evo dođe kraju

Moje srce je na izdisaju

Nisu mi ga zločinci satrali

-jer je snažno srce u junaka

niti su ga barbari zgazili

-uvrh sunca srce je pjesnika

Ti si Vilo srce mi slomila!

-što mi nisi Mosta zaštitila!

Ne što me je sa mladosti spaj'o

Luk me dugin s ljepotom napaj'o

Ljubit, volit, čisto bez griote

 ne može mi srce bez ljepote

gdje stajaše Mostarska Ćuprija

-u duši mi ondje provalija

 

Nažao ti Vilo moje bole

I stigla te moje patnje kletva:

Okom ničeg lijepog ne vidila

ni gradova niti zadužbine

sa krilima nikad ne ne letila

na zviježđu svoje postojbine

od Jadrana pa do Posavine

dok ne kazniš kobnog rušitelja

sa najvećom kaznom što zasluži

da napraviš od njega ČOVJEKA

pa da pati jadan do vijeka

za ljepotom mojega Mostara.

Večer je zašla duboko u noć. Bura se nije stišavala, a hercegovačka blatina nas je dobro uspavala. Dok smo napuštali terasu, sklanjajući se u kuću, zajedno smo recitovali Maka:

(. . .)

ima jedna modra rijeka

široka je duboka je

sto godina široka je

tisuć ljeta duboka jest

 o duljini i ne sanjaj

 tma i tmuša neprebolna

 ima jedna modra rijeka

 

ima jedna modra rijeka -

valja nama preko rijeke

 

***

 

Sutradan (12.8.2012.) vraćam se dolinom Neretve kući u Konjic (Senad je ostao spremajući se za povratak kući u Njemačku). Još gore brda iznad Opuzena, Metkovića, Mostara i Konjica. Uistinu, i danas među nama ima barbara. U Metkoviću gase požar avionima, a u Konjicu helikopterima dok ljudi sve to samo nijemo posmatraju prolazeći magistralom M17. Brda gore i nigdje piromana?!

 

***

 

Unoseći zapis u kompjuter pomislih kako se sve ovo „uklapa“ u tematiku mog bloga „Bosna spava“ (www.bosnaspava.blogger.ba). I zaista, dok svuda gori – Bosna spava. Može li je što probuditi? Možda Bosni treba neka drugačija vatra?

Nisam ni blizu Senadovoj memoriji, ali znam biti asocijativan i i dok ovo zapisujem odnekud  u meni izroni „Bosna u vatrama“ pa prepisujem od Mire Alečković o elanu i entuzijazmu pri obnovi BiH nakon drugog svjetskog rata:

Vatra je u nama, u očima našim,

 ljubav koju niko ne može da zatre.

Vatra na useku, vatra kraj tunela,

u tunelu ljudi – razbuktale vatre.

 

Na strmine juriš! Neka pršti kamen,

Nek se čudi Bosna, nek planina ječi!

Sa svake se strane razgoreva plamen

uklesanih na njoj omladinskih reči.

(. . .)

A ti, Bosno, pričaj njima što se bore

rasuti po svetu, po svim planinama:

mi smo oni koji sve što hoće stvore, - 

Bosno u vatrama, Bosno u vatrama.

 

Eh, da su nam i danas u BiH te vatre?!

 

Konjic, 17 august/kolovoz 2012.

30.09.2013.

POPIS STANOVNIŠTVA U BIH 2013.

VIDI PRETHODNI POST

12.09.2013.

Bosanac-Bošnjak-Musliman-musliman

Dilema Bošnjak ili Bosanac: demagoški patriotizam

 

Prevelika ljubav obično tragično završi. Tako je i sa ljubavi prema domovini. Svjedoci smo kako je  završila bivša nam domovina Jugoslavija, zahvaljujući upravo onima koji su se u nju najviše kleli. Naravno, Bosna i Hercegovina nije Jugoslavija, ali ne dozvolimo da zbog ljubavi za Bosnu i Hercegovinu sami sebi podapinjemo.

Odnose u BiH, kao i u bilo kojoj državi, uređuje politika, a definiše Ustav. Ustav BiH prepoznaje Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale. Zašto je to tako treba sagledati političku geografiju, biti svjestan realiteta u kojem živimo i racionalno pristupiti tome da se stanje popravlja.

Ovih dana smo svjedoci silnih rasprava oko zakazanog popisa (2013. god.) u BiH i izjašnjavanja na tom popisu, a u vezi dileme Bošnjak ili Bosanac, dovodeći do neopravdane konfrontacije dvije strane koje bi, da propisuju kako da se popisujemo.

U izvjesnom smislu, nisu u pravu ni jedni ni drugi i dovode do nedoumica i nerazumijevanja kod  običnih ljudi. Zgodno je to prokomentarisao Senad Hadžifejzović na FaceTV u svom Dnevniku (1.12.2012.) i predstavio kroz debatu „Bosanke“ Aide Č. (članica Parlamenta FBiH) i  „Bošnjaka“ Senadina V. (urednik portala AKOS). Problematizira se stav oko nacije, naroda i vjere. Meni kao običnom građaninu BiH (bosancu/hercegovcu) koji se osjeća Bošnjakom i nastoji biti vjernik-musliman sve to dođe kao neko „naduravanje“. Možda je još zgodniji primjer te nepotrebne konfrontacije u stavovima ljudi akademske profilacije Senadin L. (predsjednik BZK Preporod) i Vanja F. (portal BiH Politico) kada se usporede njihovi stavovi (vidi intervju Senadina L. u Avazu, 24.11.2012 i spot Vanje F. „Ko se boji Bosanaca i Hercegovaca“ na politico.blogger.ba, 29.11.2012.).

Uz puno uvažavanje svih pomenutih aktera i njihovih stavova, pokušavam se odrediti i iznosim mišljenje koje sam zapisao kao komentar na post vanjaf i prenosim ga u cijelosti:

Poštovani Vanja,               
100% poštujem Tvoju slobodu izjašnjavanja, 99% poštujem Tvoju analizu. Komentarišem onih 1% za razmisliti. Tvoja P.S. izjava na kraju posta („P.S.: Molim, neka vas ne zbunjuje moje ime, potičem iz muslimanske porodice ali imam vlastita ubjeđenja.“), podsjeti me na pismo Meše Selimovića SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti) davne 1976.g. sa izjavom: "Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin". Da je barem izjavio da je Bosanac, ali ...poštujem. A prije njega, Mehmed Spaho još 1938.g.,tada najugledniji musliman (predsjednik JMO) tadašnje YU, izjašnjavao se kao "jugoslaven", njegov brat (tada reisululema) izjašnjavao se kao "hrvat", a drugi brat kao "srbin" (vidi: Noel Malcolm: Bosna- kratka povijest, Buybook, 2011.). Dokle je dovelo to neshvatanje i vlastito ignorisanje identiteta i nacije, izjašnjavajući se kao „jugoslaven“, "srbin", "hrvat","musliman", "neopredjeljeni" itd., najbolje pokazuje nedavno vrijeme genocida nad Bošnjacima i zamalo rasturanja Bosne (koje još traje). Sada, prvi put u svojoj povijesti Bošnjaci imaju priliku da se izjašnjavaju kao Bošnjaci i mislim da tu nema mjesta nikakvom osporavanju i nedoumici. Poštujem da se neko izjašnjava i kao "Bosanac", čak bih to i ja prihvatio, ali treba znati da po Ustavu BiH postoje samo "Srbi", "Hrvati", "Bošnjaci". Nema bosanaca (apsurdno, ali je tako). Razumijem nečiju suzdržanost, ali mislim da je vrijeme da se konačno Bošnjaci izjasne kao narod (jednako kao i Srbi i Hrvati), da se potvrdi bosanski jezik (ravnopravno srpskom i hrvatskom). A svi smo državljani BiH (bosanci / hercegovci su jednako i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i svi građani BiH), ma kako god se izjašnjavali. Bilo bi dobro da je BiH (Bosna i Hercegovina) kao USA (United States of America) pa da nema ovih dilema. Ali Amerika je daleko kao i put od "bosanaca" do "Bosanaca".

Što se tiče vjere meni je glupo da to ima u popisu. Samo dragi Bog zna ko je i kakav je vjernik. Religije su druga priča i ko se kako osjeća i kojoj konfesiji se priklanja nije posao za političko usmjeravanje. Kao Bošnjak mislim da dosta ljudi preferira islam (a bogami je puno i ateista) i protiv sam ograničavanja Bošnjaka (neki narodi istovremeno imaju i katolike i pravoslavne i muslimane). Zašto da neki Bošnjak ne bude i budist?

Nadam se da se razumijemo.

Dok je Bosne bit će i bosanstva!
Srdačan pozdrav.

(kraj navoda)

Vjerujem da se Bosanaca boje oni koji su protiv BiH, ali ne vjerujem da su to Bošnjaci. Možda neki Bošnjaci nemaju takta u svom patriotizmu propagirajući bošnjaštvo, kao i neki Bosanci kad glorificiraju bosanstvo ignorišući srpstvo, hrvatstvo, a pogotovo bošnjaštvo. Pa nisu se Bošnjaci kao narod „rodili“ tek 1993. godine.

Ukoliko neko od pomenutih aktera ima dilema neka pročita članak uvaženog akademika prof. Muhameda Filipovića „Bošnjaci pred lažnim dilemama“ (Avaz, 1.12.2012.). Pošto mi u Bosni i Hercegovini često ne vjerujemo samima sebi i svojim očima onda preporučujem mišljenje od strane kompetentnog stranca i naučnika Noela Malcolma (član Britanske akademije) koji je to iznio u svojoj, već pomenutoj, knjizi „Bosna-kratka povijest“.

Vjerujem da svi možemo naučiti koliko je povijest Bosne, duga i, da ne smijemo sebi dozvoliti da agoniju Bosne produžavamo i sebi dozvolimo demagoški patriotizam.

Konjic, 3.12.2012.

...

Izbor ili kismet (određenje) (2)

Kao Bosanac ustvari

govorim bosanski jezik stari

i velim,

bez ikakva srama,

ja sam Bošnjak

u vjeri islama

i poštujem Allaha,

iz ljubavi,

a ne iz straha!

 

Napomena:

Bosanac/hercegovac: svaki građanin BiH, tj. državljanin BiH.

Bosanski jezik: zvanični jezik u Bosni i Hercegovini, ravnopravno sa srpskim i hrvatskim jezikom.

Bošnjak: pripadnik jednog od konstitutivnih naroda u BiH (prema Ustavu BiH to su Bošnjaci, Srbi, Hrvati). Odrednica „Musliman“ sa veliko M više ne postoji (rođena je u Jugoslaviji i sahranjena je sa Jugoslavijom).

Islam: svjetska religija odanosti i pokornosti jednom Bogu-Allahu; pripadnik islama je musliman.

Kismet (tur. kismet, ar. qismā): sudbina, ono što je proviđenje svakom unaprijed odredilo; određenje.

 

Zapisano povodom debate o izjašnjavanju o naciji, jeziku i religiji prema Zakonu o popisu stanovništva u BiH 2013. godine.

Konjic, 13.6.2013.

10.07.2013.

U POVODU SJEĆANJA NA SREBRENICU

„SREBRENICA, OGLEDALO NAŠE BUDUĆNOSTI“

 

Konjic, 18. maj 2013.

Na Facebook-u čitam:

U povodu obilježavanja 18.godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, Fondacija „Lijepa riječ“ Konjic i Centar za kulturu Narodnog univerziteta Konjic raspisuju literarni konkurs na temu: „SREBRENICA, OGLEDALO NAŠE BUDUĆNOSTI“.

Razmišljam kako se uključiti na konkurs i kako pristupiti temi. Važno mi je govoriti i pisati o Srebrenici, makar rad i ne bio literaran. Pošto sam zaokupiran nekim poslovima, sjetih se prošlogodišnjeg (2012.god.) razgovora o Srebrenici  u Klubu knjige koji je organizovala Fondacija „Lijepa riječ“. Ako ništa, ostao mi je zapis tog razgovora, i neka to sada bude moj skromni prilog povodom pisanja o Srebrenici:

 

11. juli -  „DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA U SREBRENICI“

Sebe ne smatram piscem. Doduše, ponekad nešto zapišem  i čak sam napisao i objavio knjigu pod nazivom „Zapisi, pisma i poruke o Bosni i Hercegovini @ izgubljene godine 1990-2010“. U ovovremenoj  svjetskoj komunikaciji, poveznica-simbol između korisnika i domena je upravo simbol @ („et“, ili u žargonu „ludo a“) i naslov knjige se može čitati kao „ludo izgubljene godine 1990-2010“. U okviru Bosne i Hercegovine, pogotovo, taj period se komotno može nazvati „ludo vrijeme“.

Šta drugo reći o vremenu 90-tih, za vrijeme u kojem se od jedne „Srebrenice“ napravi „Paklenica“(pakaonica), kada vas ubijaju samo zato što ste druge religije ili možda imate samo drugačije ime.

Ludo (@)  nadovezalo se i na danas kada se ljudi u BiH, nakon svih golgota,  sami ubijaju zbog „tapkanja“ u jednom vremenu, kada ne vide perspektivu za sebe i svoju familiju.

Zaista luda vremena u vrijeme svjetske povezanosti, globalizacije i komunikacije?!

Moja knjiga je nastala vođenjem dnevnika za sve te godine i svaka godina je jedno poglavlje, ali kao što se vidi, Dnevnik 1995 je prazan list. Zašto?

Pri sastavljanju knjige sam zapisao:

 

Dnevnik 1995.

(izvod iz knjige)

 

(neispisani list)

. . .

(komentari u knjizi)

* * *

Konjic, 15. januar 2010.

Tokom cijele 1995. godine nisam ništa zapisao u svom Dnevniku. Začudio sam se. Nije me ništa spriječavalo, jer sam i tu godinu, kao i sve godine od početka rata do danas, proveo u Konjicu. Dnevnik, ako Bog da, kanim voditi dok sam živ. U svakoj godini imam ponešto zapisano, ali u 1995-oj ništa. Tako je bilo ,,propisano“.

A, zbila se dva događaja koja su nadišla Bosnu i Hercegovinu, koja su obilježila planetu Zemlju i ušla u povijest Svijeta: Srebrenica i Dayton.

Evo je ,,zapisano“ da to učinim sada.

* * *

Srebrenica, juli 1995.

,,Desilo se najveće masovno ubistvo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, dok spoljni svijet nije činio ništa da zaustavi tragediju. Mladićeve snage poubijale su hiljade Muslimana (Bošnjaka), najviše u hladnokrvnim egzekucijama nakon predaje grada...prema Međunarodnom komitetu crvenog krsta, u Srebrenici između 12. i 16. jula 1995. smrt je odnijela 7.079 bosanskih Muslimana (Bošnjaka). Većina žrtava bile su nenaouružane i većina je nastradala u zasjedama ili masovnim egzekucijama. Po intenzitetu, ništa u ratu nije se moglo mjeriti ili će se ikad mjeriti sa Srebrenicom. Ime će postati dio jezika užasa modernog rata, zajedno sa Lidicama, Oradourom, Babi Yarom i Katinskom šumom“       (R. Holbrooke, Završiti rat, izd. 1998.).

* * *

Volio bih:

Da sam pjesnik, pa da napišem pjesmu o Srebrenici kao što je ,,Srebrenički inferno“  upjesmio Džemaludin Latić, a oratorijum uglazbio Đelo Jusić.

Da sam slikar, pa oslikati Srebrenicu kao Pablo Pikaso oslikavši ,,Gerniku“.

Da sam predan vjeri, pa da načinim molitvu za Srebrenicu kao reis Mustafa Cerić ,,Dovu za Srebrenicu“.

Da sam političar, pa da u Bosni i Hercegovini izglasam da je 11. juli Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao što je to izglasao Evropski parlament i demokratski Svijet.

Ali ja sam samo običan čovjek. Šta ja mogu učiniti?

Mislim da činim već ovim što pišem, kao što i Vi činite time da čitate. A kad se i ne napiše,  nekad je i neispisano duboko utisnuto u nama, nekim nevidljivim i nedodirljivim znakovima, koje osjetimo u svome biću i nosimo u svojoj duši.

Zato sam u ovu knjigu prenio onaj neispisani list iz mog Dnevnika.

I da znate:

U njemu su moje pjesme i moje slike, moji glasovi i moje molitve,

za Srebrenicu.

 

* * *

Dayton, 21. novembar 1995.

,,Ovo jeste historijski dan i za Bosnu i za svijet. Za Bosnu, jer će rat – nadamo se – biti zamjenjem mirom. Za svijet, jer je stradanje Bosne i sve ono što ga je pratilo bilo moralno pitanje prvog reda, a moralno pitanje tiče se svakog čovjeka i svake žene na svijetu.

Dokumentima koje smo upravo potpisali garantira se očuvanje suverene i cjelovite Bosne i Hercegovine i daljna izgradnja otvorenog društva zasnovanog na toleranciji i slobodi.

..A mojem narodu poručujem: Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, bolji mir se nije mogao postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je bilo u našoj moći da mjera nepravde za naš narod i našu zemlju bude manja“ (Alija Izetbegović).

_  _  _

 

,,Imamo mir na papiru. Naš slijedeći i najveći izazov je uraditi sve i da uspije...Obećajmo, zato, da će se ovaj dan u Daytonu dugo pamtiti kao dan kada su se Bosna i njeni susjedi, iz rata okrenuli ka miru“(Richard Holbrooke).

 

* * *

Epilog

 

Evo je potpisan mir,

a da bi bio mir treba se pomiriti.

Ja se nisam ni zavađao,

a ipak sam duboko povrijeđen.

 

Nakon svega šta se dogodilo ostajem i dalje zapitan:

Je li se sve ovo moralo proći?

Ako se već trebalo nešto mijenjati,

je li trebalo ratovati?

 

Na kraju krajeva,

je li sve to vrijedno makar jedne suze bola ili tuge,

bilo koga od nas koji smo prošli rat?

Nije.

 

I možemo navesti milijardu činjenica,

više nego što je isplakano svih naših suza,

da rat nikome nije donio dobro.

Pa opet ljudi ratuju.

 

Zašto?

Ko je kriv?

Je su li to ljudi koji nikad ne plaču?

Nisu.

 

Kad se rađamo svi plačemo.

 

 

(Na kraju ovog mog podsjećanja na 1995. godinu, ovaj Epilog posvećujem,

 misliocu i vjerniku Aliji Izetbegoviću)[1]

(kraj izvoda)

 

P.S.

Konjic, 2. jun 2013.

Ipak ću nešto dodati.

Razmišljam o temi: „Srebrenica, ogledalo naše budućnosti“ – i nešto mislim – Srebrenica ne smije biti ogledalo.

Ogledalo pokazuje ono što je ispred njega. U Srebrenici je bio narod prepušten drugima, nezaštićen, porobljen, pobijen, ponižen.

Srebrenica je slika koja se pamti i koja treba da bude opomena, da jedan narod, ako je narod, ne smije sebi dozvoliti takvu sliku. Ali, istina je, da bi se stalo pred ogledalo budućnosti, treba stati pred slikom Srebrenice i onda graditi budućnost.

Svaki pojedinac, cijeli narod, mora izgraditi sebe i imati viziju za budućnost. Bošnjaci, konačno, kao zreo narod moraju se okrenuti sebi, ali i svojoj domovini, zajedničkoj domovini. Lijepo je to kazao Alija Izetbegović: „A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja. To je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.“

Ako je Bosna i Hercegovina zajednička, to ne znači da Bošnjaci ne budu „svoji“ i prepuste se romantizmu, merhametu i apatiji. Za emancipaciju i dostojanstvo treba se stalno boriti i čuvati ga. Treba znati, i učiti. Učiti i od drugih.

Možda je dobro da se danas podsjetimo na poruke Winstona Chruchilla kada se njegov narod branio od najezde fašizma: „Ne mogu vam ponuditi ništa osim krvi, napora, znoja i suza“, i kad se odbranio: „Ako dozvolimo današnjici da se sveti prošlosti, izgubićemo budućnost.“

Može li Bosna biti kao Britanija. Ja vjerujem da može, samo bosanci ( i narod i vođe) moraju da uče od britanaca.

Što se tiče Srebrenice, najmanje što mogu učiniti je da evo pišem, molim Boga i učim Dovu za Srebrenicu:

Molimo Te, Bože,

Da tuga bude nada,

Da osveta bude pravda,

Da majčina suza bude molitva

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

 

A svi zajedno možemo i puno više!



[1] O Aliji Izetbegoviću kao političaru  i državniku neka prosuđuje povijest.

11.06.2013.

JMBG

U ZNAK PODRŠKE SKUPU ISPRED PARLAMENTA BiH

I ZAHTJEVA: BiH-PRAVNA DRŽAVA

Između apsurda i paradoksa?

Bosna i Hercegovina na putu u građansko društvo

 

Vijest dana (17.4.2012.): Ustavnopravna komisija Parlamenta BiH nije podržala prijedlog zakona o prestanku važenja Zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH (prijedlog predstavnika RS-a). Režimski mediji u RS-u prikazali su to kao još jedno ignorisanje RS-a, a mediji u FBiH su informaciju uglavnom ignorisali, kao da se radi o nekom nevažnom pitanju, a razmatra se u najvišem zakonodavnom tijelu Bosne i Hercegovine. U principu, radi se o suštinskom odnosu prema državi BiH i pokazuje se njeno stanje, koje je i  nekim drugim pitanjima, dovedeno u poziciju između apsurda i paradoksa. Zašto je to tako?

Kažu da se u BiH gradi građansko društvo po ugledu na Zapad. Da li je tako?

Zapadno građansko društvo, po meni, izgradilo se na premisama vjere i principima demokratije. Kod nas se u prethodnom periodu izgrađivalo socijalističko društvo na premisama ateizma i principima autokratije. Danas se u BiH samo poziva na građansko društvo po ugledu na Zapad, ali je pristup nelogičan, a put je problematičan. Naime, premise vjere su preuzele tzv. nacionalsocijalističke partije koje djeluju na principu autokratije, a na premisi ateizma su nastale tzv. socijaldemokratske partije koje su zadržale princip autokratije.

I kod jednih i kod drugih radi se o prividu demokratije i sva politička borba se svodi na to kako se dočepati vlasti. Građansko društvo i demokratija su u drugom planu. Mi još nemamo demokratski proces koji će producirati građansku svijest, niti građansku svijest koja će napraviti demokratsko društvo. Kako god, što se tiče građanskog društva u BiH, ostaje da se molimo Bogu, a opet, sve božije poruke govore da se stanje u narodu (društvu) neće promijeniti sve dok narod ne promijeni sebe.

Država je okvir za neko društvo i počiva na tri temeljna stuba: zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Poštivanje tih temelja je preduslov funkcionisanja države i njenog društva. Stabilnost Zapada je upravo odraz primjene tih načela.

Premda je danas i Zapad u krizi jer, po meni, uz poštivanje principa demokratije čini otklon ili čak zanemaruje premise vjere: Milosrđe zaostaje iza nemilosrdne kapitalizacije i globalizacije, a moralne devijacije su daleko od prirodnog stanja; od legalizacije homoseksualizma do glorifikacije hedonizma.

Dakle, i društva Zapada su pred izazovima i pitanje je kuda to sve vodi? Doduše, demokratija sama po sebi stvara proturiječnosti, ali i uspostavlja mehanizme razrješenja, pri čemu je poštivanje temelja države(zakonodavna, izvršna, sudska vlast) neupitno.

Kakvo je stanje kod nas?

Zakonodavna vlast u BiH je marionetska (iako su izabrani voljom naroda, narodni predstavnici samo slušaju šta kaže Vođa; npr. ne mogu da se dogovore kako da se ispuni banalni zahtjev da su svi stanovnici BiH pred Zakonom jednaki – pitanje presude Sejdić, Finci).

Izvršna vlast je manipulatorska (zapostavlja se položaj naroda, a za vlastite prohtjeve itekako brinu; onda nije ni čudo da društvo sa tri miliona stanovnika ima pola miliona nezaposlenih i još više nezbrinutih).

Sudska ili sudbena vlast je treći stub koji se drži na staklenim nogama, ali može imati sudbinsku ulogu za društvo u Bosni i Hercegovini. Ona nije marionetska, neovisna je, i mora da poštuje samo „volju“ Ustava i Zakona. Nije ni manipulatorska, a nema ni potrebe jer je u odnosu na ostale javne djelatnosti sasvim pristojno plaćena i situirana. Nije ni servilna, niti poltronska, što je ostalo od nasljeđa prošlog sistema jer su , srećom, većina takvih prešli u advokate i notare. Zašto sudska vlast ne bi mogla (poput primjera u Hrvatskoj) da bude prelomnica u uspostavljanju pravne države i priključenja BiH Zapadu?! Druge alternative nema.

Scenario,koji možda neki priželjkuju, i koji nije dobar za Bosnu i Hercegovinu jeste da se u perspektivi dogodi bosansko proljeće (poput arapskog proljeća) gdje će opet najtanji kraj izvući obični građani Bosne i Hercegovine. Kako se na obične ljude i ne računa, računam da će se potvrditi da je BiH zemlja apsurda i paradoksa i da će apsurdno pitanje ukidanja Suda i Tužilaštva BiH dovesti do paradoksalne promjene stanja u BiH, i da će se konačno krenuti  na uspostavljanje Pravne države u BiH.

U nadi da proradi Pravna država u BiH, svim ljudima u BiH (koji rade i koji traže da rade) čestitam Praznik rada 1.maj!

Konjic, 30.4.2012.                                                             H.S.

 

07.06.2013.

BIH APSURDA I PARADOKSA

 O državnim parlamentarcima:

TOLIKO SU SE BORILI DA UĐU U PARLAMENT BIH, A EVO SE NOĆAS "BORE" DA "IZAĐU" IZ PARLAMENTA.

BORCI ZA PARADOKSE I APSURDE!


Stariji postovi