Bosna spava

Dobrodošli na moj blog

07.11.2016.

xyz

http://bosnaspava.blogger.ba/arhiva/2015/11/24/3963258

29.08.2016.

Dan Kulin ban

Dan Kulin Ban
Danas (29. august 2016. godina) je godišnjica dokumenta kojim se zvanično i pismeno potvrđuje Bosna i njen suverenitet. Upravo se navršava punih 827 godina od Povelje Kulina bana koju on, kao međudržavni dokument, potpisuje i ispisuje bosančicom i na izvornom bosanskom jeziku, 29. augusta 1189. godine, kazuje (citat):
„Ja, ban bosanski Kulin prisezaju...Vsi Dubrovčani kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, gdje si kto hoće kretati, gdje si kto mine pravov vjerov i pravim sr(d)cem držati je bez vsakoje zledi...Tako mi Bog pomagaj i sie sveto evanđelje.“
U to ime, na 827. godišnjicu Povelje, od mene pjesma koja se zove Bosna:
 
Bosna

Bosna je takva
bogata svega
i lijêpa i rûžna
i dobra i zla
Bosna je bosanska
sva
od glave do pete
onima što prijete
odgovara bez takta
da prostiš
od šake do lakta
i izađe jaka
iz svakog mraka
Bosna je taka

10.05.2016.

AY, Carmela & 9. MAJ

Sinoć je u Konjicu (zahvaljujući Benjaminu Mušinoviću) u NARODNOM UNIVERZITETU gostovao SARTR & SARAJEVSKA ZIMA sa Selmom Alispahić i Draganom Jovičićem u predstavi AY Carmela.
Jutros, još pod svježim utiscima zahvaljujem glumcima, i dodajem što napisah nekad prije:


Dan D
(povodom 9. maja, Dana Evrope i Dana pobjede nad fašizmom)
Slušajući ovih dana o danu ili datumu odbrane Sarajeva, neko reče da je 2. maj bio i „dan D“ za odbranu Bosne i Hercegovine. Općenito, pojam „dan D“ uzima se za značajan dan ili datum. Puno se pominje kao Dan iskrcavanja u Normandiji, što je početak kraja Trećeg Rajha. Današnji dan (4. maj), dan smrti Josipa Broza Tita, može se označiti kao Dan D početka kraja Jugoslavije. Sutra se u Jablanici obilježava dan slavne Bitke na Neretvi i herojske borbe za ranjenike, što je i dan D opstanka Titovih partizana, tj. Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. Za koji dan je Dan pobjede nad fašizmom (kapitulacija fašističke Njemačke) i Dan Europe (početak ujedinjenja EU).
Baš je, evo, početak maja pun nekih D dana, ali mene interesuje gdje je danas Bosna i Hercegovina. Kada vidim kako se manipuliše istinom o ratu u BiH, patriotizmom, žrtvama (na svim stranama) pitam se u kojem vremenu živimo. Zarad zdravog razuma i istine pokušavam sebi predstaviti šta se to događalo u BiH. Kažu da ima više istina (kažu to i neki koji su univerzitetski profesori; apsurd). Kako to može biti? Pa istina je uvijek samo jedna, a samo može biti više interpretacija.
Interpretacija, koja je i moguća istina ili barem ide ka istini, što je i osnova za međusobno razumijevanje u BiH, jeste definicija rata u BiH: Rat u BiH (1992-1995) je bio otvoreni atak i agresija na Bosnu i Hercegovinu, prvenstveno od strane Srbije i djelimično Hrvatske, uz široku kolaboraciju i sabotažu pristalica Karadžića, Bobana i Abdića, kojoj su se suprotstavili patriote Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom Bošnjaci, uz veliki broj Hrvata, Srba i pripadnika drugih naroda i građana Bosne i Hercegovine.
Upravo slušam na FACE TV (19:17) kako treba objediniti obrazovni sistem u BiH. Kako ga objediniti ako nema jedne definicije rata u BiH?
Treba učiti od drugih. Za to je najbolji primjer upravo priča povodom Dana D (Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe) koji jasno pokazuju na nekadašnji odnos: USA, SSSR, GB, naspram Njemačke, Japana, Italije, i to što ne smeta da danas svi oni zajednički uređuju ovaj svijet.
Isto tako, svi u BiH imaju i pravo i obavezu da promovišu istinu, koja je, koliko god se drugačije interpretirala, na kraju krajeva, ipak samo i uvijek jedna.
Kao što ima više religija, vjera u Boga je samo jedna. Ako smo istinski pobornici vjere, onda se razumijemo i poštujemo, makar bili pripadnici različitih religija. Ako smo pobornici istine, onda ćemo uvažavati činjenice, makar slušali različite interpretacije.
Konjic, 4.5.2012.
P.S.
Daj Bože da je fašizam pobjeđen:
„Zaista, oni koji vjeruju, i Jevreji, i kršćani, i oni koji vjeruju u neku drugu Božiju knjigu – koji god su u vjeri jednog Boga i koji dobra djela čine – imat će nagradu kod Gospodara svoga; nad njima nema straha i oni neće tugovati (Kur'an, 2:62).“
Dakle, u pitanju je interpretacija. Možda je na tu temu, u kontekstu ovog vremena i aktualnih izbora u Francuskoj, dobra kolumna francuskog filozofa Bernara Anri-Levija u današnjem Avazu (6.5.2012.), kontraverznog naslova: „Kad desnica zanemari borbu, fašizam pobjeđuje“.
 No, da se vratim na Bosnu i Hercegovinu koja je po Leviju „srce Evrope“ i na kojoj Evropa polaže ispit svoga opredjeljenja ka zajedništvu. Ima li mjesta optimizmu? Neko je u okviru promovisanja tjedna ujedinjene Evrope i projekta „EU Awereness II“, jučer simbolički organizirao skokove padobranom na vodopadu Skakavac kod Sarajeva. Ljudska simbolika! Danas sam uživao u prelijepom, do skoro nezamislivom prizoru, kako „Canadair“ (kanader), protivpožarni avioni MORH-a zahvataju vodu na Jablaničkom jezeru. Gasili su požar kod Konjica koji je prijetio industrijskim postrojenjima fabrike „Igman Konjic“. Na lokalitetu fabrike je i čuveni Titov bunker. Kakva čudna i nenaručena simbolika?! Prisjećam se kako su 1992. godine napadali MIG-ovi JNA i bombardovali Konjic i fabriku, a ove 2012.godine Canaderi MORH-a pomažu u odbrani od požara. Još jednom je preživjela i fabrika i Titov bunker. Fabrika je napravljena u doba velike obnove i izgdradnje, procvata Titove ere i u jednom ranijem eseju o Konjicu sam zapisao: „Istovremeno (1953-1979), JNA je kod Konjica, u tajnosti pravila bunker za Tita, podzemno sklonište u slučaju atomskog rata (konspirativni naziv ARK-atomska ratna komanda). Za života Tito nije nikad bio u tom bunkeru, a poslije Tita se urušila JNA i Jugoslavija kao da je bio atomski rat. Danas se od ARK-a pravi Muzej savremene umjetnosti koji je sam po sebi svjetski kuriozitet.“
Zašto ova priča i komparacija?
Hoću da se pridružim onima koji su za progres i koji vjeruju da je iskrena vjera u dobro, ipak, ispred isključivosti bilo koje vrste i da zajedništvo u ravnopravnosti nema alternativu. Osim rata. Današnji primjer Hrvatske na putu ka EU je najbolji primjer. Nadati se da će se i BiH što prije priključiti na taj put. Mjesta optimizmu ima, ali svaki dan je „dan D“ u borbi za mir i progres.
Neka Vam je sa srećom Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom!
Konjic, 6.5.2012.

29.04.2016.

uoči 1.maja

zapisano prije pet godina (skoro - pa isto?); u svakom slučaju: kišovito i nostalgično...

Dan rada

(povodom Prvog maja – Međunarodnog praznika rada)
1. maj i in memoriam
 
1. maj 2011.
Praznik je rada.
Kiša neprekidno pada, vrijeme provodim u kući i pratim televizijski program:
Još se prepričava o tek održanom spektakularnom vjenčanju u Londonu novog britanskog kraljevskog para, princa Villiama i građanke Kate Middletone – glorifikacija ili dekadencija?
U noćašnjem napadu NATO avijacije na Tripoli, sin libijskog vođe Muamera El Gadafija poginuo tokom bombardovanja, u svojoj kući sa svoje troje djece – demokratizacija ili ...?
U svijetu se obilježava Praznik rada; negdje dostojanstveno sa crvenim zastavama, negdje na demonstracijama i sukobima sa policijom, a negdje nikako – evolucija?!
U Bosni i Hercegovini, ljudi uglavnom apatični, a ponegdje na piknicima, dok pada kiša, okreću janjce na ražnju, razvlače harmoniku, tugaljivo pjevuše i jedu zajednički grah – letargija.
U Vatikanu, Papu mira, propovjednika ljubavi, pokojnog Karola Wojtylu s pijetetom proglasili blaženim – Svetac!
 U Vašingtonu, predsjednik USA Barack Husein Obama poručuje naciji da ozbiljnije pogleda stvarnost oko sebe – vizionar.
Istovremeno, na drugoj strani, neki suparnici u kampanji za novog predsjednika mu osporavaju da je Amerikanac – bizarno.
Ovoga časa javljaju da je u Abotabadu likvidiran, svjetski poznat, Osama Bin Laden – terorist.
Većina svijeta se raduje. Neki i ne – rezignacija i indoktrinacija.
Svi govore o žrtvama – satisfakcija.
Cijeli svijet je u krizi morala – hipokrizija.
U Bosni i Hercegovini je to normalno stanje – apsurd.
Sarajevo istovremeno obilježava godišnjicu svoje odbrane i svoga stradanja tokom posljednjeg rata – paradoks.
Gledam kroz prozor, a kiša romori i pada – oda*.
Praznik je rada!
(... sa TV ekrana do mene dopire pjesma koju zajedno pjevaju Davorin, Ismeta, Tifa i ostala raja: Sarajevo će biti...)
Ponoć je, ugasim televizor – tišina, tama i praznina.
Minuo je evo Praznik rada. Već je 4. maj i godišnjica – in memoriam:
Preminuo je Josip Broz Tito – Maršal.
 4. maj 2
011.

*oda: pjesma uzvišenog sadržaja posvećena nevinim žrtvama.


01.04.2016.

O SUDĐENJU I SUDOVIMA

SUD-PRAVO-PRAVDA Jadna li je država(BiH) sa ovakvim sudstvom i ovakvim stepenom ljudskih prava. Usporedite tretman suđenja prema optuženom za ratne zločine Vojislavu Šešelju i prema optuženom za ometanje istrage Fahrudinu Radončiću. U poređenju sa Šešeljem koji presudu sluša sa slobode ispade da je Radončić veliki desperado. U prvom slučaju velika sramota za Sud u Hagu, a u drugom još veća sramota za Sud u Sarajevu. Apsurd ili burleska. Ili je u pitanju zdrava pamet. Evidentno, pravo postaje samo sebi svrha. Logika i pravda nije ni bitna?!

14.02.2016.

Sudska vlast u BiH - posljednja crta odbrane

Sudska vlast u BiH - posljednja crta odbrane

P
ovod za ovaj post je "slučaj Radončić". Nemam namjeru ni optuživati ni suditi, ali se ne može pobjeći utisku da je taj slučaj po mnogo čemu znakovit za BiH. Vjerujem da će proizvesti prekretnicu u BiH da BiH postane pravna država. Otuda i naslov posta, jer sudstvo se mora konačno iznutra "pročistiti" i uspostaviti red. Neće ići lahko, svaka vlast je vlast i ne drži do logike. I sudska vlast je vlast, ali se nadam da nije protiv "zdrave pameti".

Šta da tek očekuje normalan građanin u BiH ako sudska vlast lišava slobode čovjeka takvog renomea kao što je Fahrudin Radončić (poslanik Parlamenta BiH, predsjednik velike političke stranke, progresivni političar, poduzetni menadžer, medijski magnat, itd. itd.) pod optužbom "ometanje istrage". Možda je to po zakonu, ali nameće se pitanje:
Je li utajio porez?
Je li napravio šverc?
Je li opljačkao državu?
Je li nekoga usmrtio?
...
Je li kriv što je samosvjestan Bošnjak i nepatvoreni Bosanac? Što ima oštar jezik i ne štedi nikoga? Što je glasnogovornik naroda, a ne skriva se iza naroda? Što je svoj, drčan i uspješan?
Eh, da nam je više ovakvih "lopova" u BiH.

Nar
avno, niko nije amnestiran od bilo kakve istrage. Ali niko ne može prejudicirati istragu, pa ni sud.

A sud BiH neka zatvara lopove u BiH. I neka počisti svoju avliju!







 

13.01.2016.

Uvod u "Zapis (o) Bosni i Hercegovini"

Uvodno obrazloženje Prije ravno 500 godina ili zapravo 1518. godine nove ere, Thomas More, građanin i vikont Londona, lord-kancelar Engleske, državnik i humanistički mislilac Evrope, u pismu-predgovoru za svoju knjigu „Utopija“, zapisuje: „Uostalom, pravo da kažem, ni sâm nisam još dovoljno načisto da li ću uopšte izdati knjigu. Ukusi ljudi su toliko različiti, nastrojenja nekih toliko ćudljiva, prirode toliko nezahvalne, rasuđivanja toliko nemoguća da s takvim kudikamo bolje, čini mi se, prolaze oni koji prijatno i veselo žive predajući se uživanjima, nego oni koji opterećuju sebe brigama kako će ponešto objaviti što bi moglo biti od neke koristi...“ Prije tačno 250 godina (1764. god.) ili dva i po stoljeća poslije Morea, građanin Pariza, književnik i filozof Voltaire (Francois Marie Aruet), političar Francuske i liberalni mislilac Evrope, u predgovoru svog djela „Filozofski rječnik“ ispisuje: „Oni koji govore kako postoje istine koje treba skrivati od naroda, ne treba da se uzbuđuju; narod ne čita; on radi šest dana u nedjelji, a sedmog dana ide u krčmu. Jednom rječi, filozofska djela su pravljena za filozofe, a svaki pošten čovjek treba da nastoji da bude filozof, ne hvaleći se da to i jeste.“ More je zatvoren, pogubljen i posthumno rehabilitovan. Voltarie je zatvoren, prognan i za života je rehabilitovan. Napredak! Je li se išta promijenilo do danas? U Evropi, da. U Bosni? Bosna je u Evropi i ovdje također više nema bojazni da zbog pisanja budete progonjeni. U Bosni danas, za razliku od Evrope, progoni vas misao da li ima smisla pisati? Danas (početak 2013. god.) evo ispisujem ovaj tekst i isto sam zapitan: Da li treba pisati i da li će to neko čitati? Pretpostavljam da istu zapitanost ima većina bloggera i vjerujem da je odgovor sadržan već time da pišemo i čitamo na bloggu. Pokušavam da idem korak više i, ovaj prvi post u 2013. godini iskoristit ću za predgovor-uvod svoje knjige koju upravo počinjem sastavljati. Pri tome, ako i nisam filozof, mogu barem nastojati da budem pošten. More piše u osvit Reforme, Voltaire piše u osvit Revolucije, a mi pišemo u osvit ...? Prije čitavih 1000 godina (1013. god.), svestrani naučnik sa istoka, filozof i liječnik Ibn Sina (Avicena) rođen u Buhari (Perzija) pišući o Istoku i Zapadu u knjizi „Logika istočnjaka“, i sam poklonik Aristotela sa zapada, kritički se osvrće na njegove sljedbenike : „Takvi su svo svoje vrijeme bili zaokupljeni onim što prethodnici njihovi rekoše, ne nalazeći prilike da se svome umu obrate; a, ako bi se takva prilika i pružila, nisu sebi davali slobode da riječi prethodnika posmatraju kao nešto čemu bi se moglo štošta dodati, ili što bi se moglo ispraviti, ili, bar, iznova sagledati.“ Prije punih 1400 godina (610. god.), Muhammed, veliki prorok i državnik, arapski mislilac iz Meke (Arabija), kao pokretač islama prenosi božansku poruku u knjizi „Kur'an“: „Knjigu ti objavljujemo, blagoslovljena je, da bi oni (ljudi) o riječima njenim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni poruku primili“ (38:29). „Mi smo tebe poslali samo zato da radosne vijesti donosiš i da opominješ“ (25:56). Osnova islama izražava se preko Kur'ana kao posljednje Božije knjige i kroz životnu pouku (hadis) Muhammeda kao posljednjeg Božijeg poslanika (od vremena njegovog progonstva i izbavljenja-Hidžre broje se hidžretske-lunarne godine; sada je 1434. h. god., tj. po H.). Prije upravo navršenih 2000 godina, tj. na samom početku poimanja nove ere (tada 0. god. n.e.), rođen je Isus Krist (Isus Nazarećanin) u Betlehemu (Judeja), po kojem se i računa vrijeme nove ere u solarnim godinama (sada je 2013. god. n. e., tj. po Kr.). Istovremeno je učitelj, čudotvorac i prorok. On je čovjek Istoka i Zapada, rodonačelnik kršćanstva u kojem je prihvaćen kao Mesija, spasitelj čovječanstva, koji kroz Evanđelje poručuje: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš“ (Lk 6,36). „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). Evanđelje i drugi zapisi čine Bibliju (Sveto pismo) koja je temeljna knjiga (kanon) vjere u Isusa i Boga u kršćanstvu. I Ibn Sina i Muhammed i Isus su za života bili omalovažavani, maltretirani i proganjani, a Isusa su poput najvećeg prestupnika i zlikovca na kraju mučenja prikovali na križ i tako ostavili da izdahne. Kakva su to ljudi vrsta? Šta je čovjek? Gdje smo danas nakon dva milenija nove ere? Je li se šta promijenilo? Ne zanosim se mišlju da odgovorim, ja sam samo običan čovjek, ali ću kao ovovremeni građanin i slobodan čovjek da iznesem svoje mišljenje. I sam se pitam šta je to čovjek? Naravno, moje znanje je malo i pamet slaba da odgovorim, ali koliko znam, niko na svijetu to nije ni odgovorio i mogu se samo složiti sa svima onima koje sam pukim slučajem prethodno naveo (Isus, Muhammed, Ibn Sina, More, Voltaire) da se ne mogu ni dobiti svi odgovori od čovjeka, osim od Boga. Čovjek je, po mom skromnom mišljenju, uistinu Božije stvorenje i, zato, čovjek za čovjeka ostaje vječita enigma. Prema tome, čovjek ne može ni znati cjelovitu istinu i za otkrivanje iskona ostaje mu put približavanja Bogu. Pri tome, koliko god se uzdigao ne može biti Bog, ali uzdizanjem postaje bolji čovjek. Drugačije je besmisleno, jer, onda čovjek poništava sebe. Ako čovjek apsolutno ne bi priznavao Boga ili ako bi čovjek uistinu dosegnuo Boga, svejedno, onda on nije čovjek. A zašto ne biti Bogom dan čovjek i prihvatiti ono što Isus jednostavno kaže: Ja sam onaj koji jesam (Ehyeh Ašer Ehyeh)! Ulogu tumača odnosa čovjeka i Boga preuzela je religija. Kada se sagleda ova nova era postavlja se pitanje koliko je religija bila uspješna? Da li je čovjek postao bolji čovjek? Odatle, ne čudi da je moderno doba donijelo da se na religiju gleda sa skepsom i indignacijom, ili, da se čak ista odbacuje pod izgovorom da je religija „opijum za narod.“ Paradoksalno, ali je činjenica da su i vodeći predstavnici ateizma, isto kao i prethodno navedeni velikani teizma, bili šikanirani, zlostavljani i proganjani. Zato ću ovu kratku hronologiju završiti sa događanjima i ličnostima ateističkog nazora iz novijeg doba nove ere. U današnjem vremenu, njihov život i djelo se još interpretira sa kontroverzom, a evo, kako su se oni izjašnjavali. Prije nešto manje od 150 godina (1867. god.), Karl Marx iz Triera (Njemačka), filozof i politički ekonomist, revolucionar i utemeljitelj komunizma zapisuje u „Kapitalu“: „Jedina misao despotizma jeste preziranje čovjeka, oduzimanje čovjeku čovječnosti“, i propagira ideju: „od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.“ Prije nešto više od 50 godina (1950. god.) Josip Broz Tito iz Kumrovca (Hrvatska), političar i državnik, predsjednik Jugoslavije i tvorac samoupravnog socijalizma na društvenoj svojini, prilikom izglasavanja Zakona o radničkom samoupravljanju kaže: „Cilj samoupravljanja je da svako odlučuje o plodovima svoga rada“...“socijalistička revolucija ima zadatak da potpuno oslobodi ličnost putem ukidanja vladavine čovjeka nad čovjekom.“ I Marx i Tito su zbog tih ideja bili maltretirani, osuđivani i protjerivani. Marx je sahranjen u Londonu (Engleska) kao apatrid (čovjek bez domovine). Tito je sahranjen u Beogradu (Srbija). Umro je kao „najveći sin“ Jugoslavije (zemlje koja više ne postoji). Nisu li i oni radili za dobrobit čovjeka? Može li se postići da na ovom svijetu vlada DOBRO i da ne bude ZLA? Taj ideal, po mom skromnom sudu koji sam prethodno iznio, moguće je postići putem VJERE u BOGA. Može li postojati JEDINSTVO vjere ka tom cilju? Može. Odnos prema čovjeku određuje i moj odnos prema Bogu. Moj prvi korak (iz razuma, a ne iz emocija) jeste gledište da su mi jednako bliski i Isus i Muhammed i Marx i Tito. Danas na svijetu živi sedam milijardi ljudi, svi su posebni i različiti, i ni jedan nije isti (metoda uzimanja otiska prstiju ljudi je zvanični način utvrđivanja identiteta svake osobe na svijetu – daktiloskopija). Koliko milijardi je živjelo prije i koliko milijardi će ih još biti? A ljudi su samo mali djelić svijeta. Šta je to što ih povezuje u toj različitosti ako nije Bog? Gdje smo danas u vjeri za boljeg čovjeka – vjeri u Boga? Dakle, kao obični građanin ovog svijeta, čovjek-vjernik i laik, suvremenik prelaza drugog u treći milenij nove ere, ne mogu, a da se ne zapitam o ovovremenim dešavanjima kao što su genocid u Ruandi (1994.g.), u Bosni (1995.g.), terorizam u New Yorku (2001.g.), Gazi (2008.g.) itd, itd... Dotiču me sva ta dešavanja, ali pišem i sagledavam o onome što su meni bili neposredni događaji i što imam kao vlastito iskustvo. Pišem o Bosni. No, sve je u nekoj kosmičkoj povezanosti i otuda za zapis o Bosni ovakav uvod. U ovom vremenu sveopće informatizacije i globalizacije svijeta, s jedne strane, Bosna je evidentno refleksija dešavanja u svijetu, a s druge strane, Bosna je očigledno paradigma Evrope i Svijeta. S toga ne začuđuje da je BiH, na neki način, pod upravom šire međunarodne zajednice kroz institucije PIC-a (Peace Implementation Council) i OHR-a (Office of the High Representative) koje su formirane od strane UN (United Nations) i danas vodećih država svijeta. Pitanje je kako Bosnu ozdraviti? O tome sam ponešto propitivao u svojoj prethodnoj knjizi „Zapisi, pisma i poruke o Bosni i Hercegovini @ izgubljene godine 1990-2010“ zapisujući o ratu i ljudskim pravima, o građaninu i nacijama. Ovo je sada samo nastavak te knjige na istu temu i možda nešto više o vjeri, o čovjeku i religiji. A Bog je prisutan u svakom zapisu, i tada i sada. Bilo je i reakcija na te zapise i, zaista ohrabruje da su sve za koje znam bile pozitivne i afirmativne. Neke se jednostavno same po sebi uklapaju u ovu knjigu i ne mogu, a da se ne osvrnem na njih. U vezi Bosne, nekoliko zapisa-pisama sam slao i na adresu Ambasade USA u Sarajevu. U to vrijeme (2008.g.) desio se u USA jedan povijesni događaj. Za Predsjednika USA, prvi put u historiji izabran je crni čovjek, Barack Husein Obama (rođen na Havajima, od oca crnca, muslimana iz Kenije i majke bjelkinje, kršćanke iz US). Poslao sam pismo-čestitku preko ambasade i, na moje veliko iznenađenje, dobio sam pismo od ambasadora Charlesa Englisha sa odgovorom: „Iskreno Vam hvala za ljubazno pismo i čestitku novoizabranom predsjedniku Baracku Obami koju smo mu jučer proslijedili. Izuzetna podrška Sjedinjenim Državama i našem demokratskom procesu koju smo dobili ovim izborima čini nam veliko zadovoljstvo. Veoma cijenimo reakcije građana, poput Vas, iz cijele Bosne i Hercegovine koji su odvojili svoje vrijeme da bi obilježili ovaj veliki trenutak u historiji Sjedinjenih Država.“ Uslijedio je i ambasadorov poziv na prijem povodom obilježavanja tada 234. godišnjice Dana nezavisnosti SAD što je za mene, kao običnog građanina, bio poseban doživljaj i velika čast i zadovoljstvo. Koincidencija? Dok ovo ispisujem (21.1.2013.) na TV-u je direktan prenos inauguracije i polaganja zakletve Baracka Obame za Predsjednika USA u novom mandatu (izabran po drugi put 2012. g.). Predsjednik Obama je zakletvu položio jučer (nedjelja, 20.1.) u Bijeloj kući u krugu porodice, poštujući Ustav da se zakletva polaže na 20.1., a danas (ponedeljak, 21.1.) ponovo polaže zakletvu ispred Kaptola (Kongres) pred okupljenim narodom ispoštujući vjerski običaj da je nedjelja: „nedjelja.“ Poslije zakletve sa jednom rukom na Bibliji i otvorenim dlanom druge ruke (kao kod bosanskog pozdrava), Obama je održao govor i pozvao na DOBRO, JEDINSTVO, VJERU i prisegnuo: Tako mi BOG pomogao! U ime duhovne bliskosti, sa najboljim željama povodom drugog izbora za Predsjednika SAD, Baracku Obami upućujem, po drugi put, isto pismo-čestitku i zapisujem to i u ovoj knjizi (pismo-čestitka u prilogu). U prethodnoj knjizi pisao sam i o poslijeratnoj privatizaciji u BiH i nakaradnim Zakonima o privatizaciji tj. o pretvorbi društvene svojine u privatnu (od stanova i zgrada, do preduzeća i fabrika). Danas je u BiH jedno od najvažnijih političkih pitanja, revizija takve besmislene privatizacije. Zakoni privatizacije su doveli do apsurda da se društvena svojina poistovjeti sa privatnom ili još većeg apsurda da se negira izvorna privatna svojina. Tako se desilo da prvi bosanski kardinal i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, zamalo bude deložiran iz stana svoje biskupije. Lično sam doživio poniženje deložiranja iz tzv. društvenog stana, ali za mene je deložiranje kardinala bio vrhunac apsurda i kardinalna sramota države BiH. Kao obični građanin uputio sam pismo podrške kardinalu Puljiću kao vrhbosanskom nadbiskupu, ali i kao građaninu i čovjeku. Na moje suosjećanje kardinal je odgovorio: „Posebno Vam hvala na solidarnosti u ovoj mojoj nevolji radi apsurdnosti zakona. Ovim najiskrenije zahvaljujem na knjizi sa posvetom kao i na ljubaznom pismu. Odmah sam pročitao ukazanu stranicu i uvjerio se u apsurdnost zakona, koji nanosi nepravdu, nakon nepravednih posljedica Daytonskog sporazuma, gdje se legalizirala ratna dostignuća. Vrlo rado ću posvetiti vrijeme knjizi, te ponovo s Vama obnavljati preživjelu stvarnost, ali i sadašnjost koju moramo uzeti u ruke i vjerovati da će Božja pravda pobijediti.“ Kardinal nije deložiran i u tome vidim djelić Božje pravde, a to je samo mali djelić od onoga što u BiH treba ispraviti. Zahvaljujem kardinalu na odgovoru i osjećanju razumijevanja, a posebno na poruci za sadašnjost „koju moramo uzeti u ruke i vjerovati da će Božja pravda pobijediti“. Ja u to vjerujem, pogotovo što vjerujem i često iznosim da je svima nama „Bosna Bogom dana“. Vjerujem da će u iskrenoj vjeri, ma na kakav god ih način izražavali, naše molitve biti uslišene. Vjerujem da je u iskrenoj vjeri za Bosnu i moj prijatelj, glavni imam džamije „Kralj Fahd“ u Sarajevu, hatib Nezim Halilović Muderris koji u svojim hutbama (propovijed) uvijek ponovi: „Braćo i sestre! Budimo od onih koji su iskreni u svome vjerovanju, djelima i govoru i natječimo se u dobru! Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što ne možemo podnijeti, učini nas od onih koji su iskreni i koji ispunjavaju svoje obaveze, učini nas u našim očima malim, a u očima ljudi i kod Tebe velikim, uputi naše potomke, oprosti nam grijehe i počasti nas u Džennetu, društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!“ Iako ponekad otvoreno oponiram nekim njegovim i drugačijim pogledima i stavovima, cijenim riječi uvaženog muderiza (učitelja) da je knjiga dobra. Gledam to kao uvažavanje, s obostranim poštivanjem, što je temelj našeg razumijevanja. Imponira i znači mi njegova pozitivna kritika. Što se tiče kritika, između ostalih, jedna od meni svakako važnih je od sugrađanina Stojana Miloševića, ekonomiste i vijećnika Opštine Konjic, koji je i član odbora crkve „Sv. Vasilije“ i srpskog društva „Prosvjeta“ Konjic. Svake godine me raduje njegov poziv na svečanost javne proslave pravoslavnog Božića u Društvenom domu Konjic koja mi uvijek iznova pokazuje kako se ljudi raznih religija i uvjerenja, teisti i ateisti, svejedno, ako su u dobroj namjeri, mogu zajedno družiti uz poziv: „Mir Božiji, Hristos se rodi!“ Stojan je, kao i ja, u Konjicu proživio i preživio ovaj rat u BiH, a za moju knjigu o tom ratu jednostavno kaže: „Svaka čast: napisana kratko, jasno i pošteno.“ I tako, od velikana dođoh do prijatelja i sugrađana, te ljudi koje viđam svakog dana, mojih komšija. Njihova ocjena mojih zapisa i jeste najvažnija i ona determiniše moje pisanje. Ako me ne razumiju ljudi oko mene koji su poput mene, onda se pogotovo javlja pitanje s početka ovog zapisa: kome i zašto pisati? Danas je cijeli svijet tako mali, a mi smo ipak najveći kada smo u svojoj mahali sa svojim komšijama sa kojima se uživo susrećemo, pozdravljamo, razgovaramo ili jednostavno pretpostavljamo da su tu negdje, blizu. Njihove izjave su različite, ali sve su, što me jako raduje, zaista ohrabrujuće. Nastavnik i kolega Elvedin Tabaković, pri prvom susretu nakon čitanja knjige oduševljeno mi veli: „Pročitao sam je u jednom dahu.“ Susjeda Marija Ficher, stomatolog, šaljivo dobacuje: „Nije Dostojevski, ali je dobro“, a novinarka Vesna Begtašević, pomalo profesionalno dodaje: „Nisi ti Hajrudine ono, običan čovjek.“ Pravnica Kemija Prevljak govori mi sasvim ozbiljno: „O ovome će se pričati tek kad prođu godine“, a službenica Jasmina Macić dobronamjerno komentariše i pita : „Lijepo zapisano; kad će nova knjiga?" Najdraža i najiskrenija ocjena mi je od najmlađeg komšije, malog Mirze Mustafića koji je đak osnovne škole i koji me začuđeno pita kao da sam neko iz njegove čitanke: „Jesi li ti Hajro, ovo stvarno sam napisao?“ Mirza je još mlad i ne zna da „život piše romane“ pa da svaki obični čovjek, iako nije pisac iz čitanke, može da napiše knjigu. I on voli da čita i zapisuje. Njegova dječija radoznalost vraća me u moje djetinjstvo, osvježava moje iskustvo i navodi da sada zapišem: „Život nije u knjigama, ali se iz knjiga može naučiti o životu.“ Priznajem, bilo je rijetkih sugestivnih primjedbi kao „nije neka literatura“ i „trebalo bi da čitam dobre pisce“ što prihvatam kao dobronamjernu kritiku, ali podsjećam da sam u pogovoru zapisao: „Nadam se, da će ovo moje pisanje, bez ograda propisanog stila i forme, rekao bih nekakav pop-art ratnog i po-ratnog dešavanja u BiH, pomoći barem mali trun da se sagleda prošlost kako bi se gradila bolja budućnost bez rata i ubijanja.“ Nastavljam pisati isto. Kako će sada gledati na ovu novu knjigu, ne znam, ali evo od velikana dođoh do njih i sebe, naše mahale i čaršije koja je u Bosni, a Bosna je ono što rekoh: paradigma Evrope i svijeta. Kad kažem Bosna mislim i na Hercegovinu koja je rođena iz Bosne. Bosna i Hercegovina je višenacionalna, višereligijska i raznolika zajednica, a opet svima u svijetu je dovoljno znano: Bosna. Dotičući se velikih tema, ja u stvari hoću da pišem o nama, običnim ljudima, pokušavajući sagledati i razumjeti kako da budemo svi bolji ljudi i kako da nam svima bude bolje. Mi ne možemo ispraviti prošlost, ali možemo popravljati sadašnjost i graditi budućnost. Kako Bosnu ozdraviti je složeno pitanje i ima višeznačan odgovor. Razmišljajući o tzv. „nacionalnom pitanju“ u BiH, u jednom ranijem eseju sam zapisao: „Uljuljkivanje u stvaranje neke apsolutne nacionalne, nadnacionalne ili anacionalne svijesti u BiH je čisti anahronizam i kočnica razvoja novih društvenih odnosa. Bosna i Hercegovina je objektivno jedino moguća na sintezi građanskog i nacionalnog, u atmosferi otvorenog društva tolerancije i kulture pristojnosti komunikacije koju trebamo svi da razvijamo.“ Govoriti o nacijama u BiH, tu je odmah i pitanje religija. Bosna je kao nijedno mjesto na svijetu, već odavno, izraženi susret pravoslavlja, katoličanstva i islama, ali i bogumilstva, judaizma i ateizma. Kao što u BiH nije jedna nacija, pogotovo nije jedna religija. Kako pomiriti antagonizme i postići jedinstvo? Religija u tome ima veliku ulogu, ali sve prisutne religije moraju prvo pomiriti antagonizme unutar sebe. Kasnije ću o svom ličnom odnosu prema religiji, ali iz ugla običnog bosanskog čovjeka, a vjerujem i bilo kog čovjeka na svijetu, bilo bi dobro da je religija ono što kaže Voltaire: „Prava religija treba da bude za sva mjesta i sva vremena; ona treba da bude kao sunčeva svijetlost koja obasjava sve narode i sva pokoljenja.“ Za Bosnu bi bilo još bolje kad bi imala jednu jedinstvenu svesvjetsku religiju o kojoj, u uvodu svoje knjige o Isusu, govori suvremenik Holger Kersten: „Ova religija neće ugraditi svoje ciljeve u vanjski i prolazni svijet, niti će pridavati važnost pojavnosti, već će se u potpunosti usmjeriti ka velikom duhovnom buđenju, okrenuti ka transcedentalnim vrijednostima. To je pravi način za 'oslobađanje od zla'.“ (izd. J. Timotijević, Beograd, 1980.) Koliko se postojeće religije mogu približiti ovim idealima? Za pozdraviti je ono što radi Međureligijsko vijeće u BiH, formirano 1997. godine u Sarajevu, a kojeg su osnovali: bosanski reis ulema Mustafa Cerić (islamska zajednica), mitropolit dabrobosanski Nikolaj (srpska pravoslavna crkva), nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić (rimokatolička crkva) i ambasador Jakob Finci (jevrejska zajednica). Jedinstveno izražavanje lijepih želja je već korak bliže i ohrabruje njihova zajednička novogodišnja poruka: „Budimo ljudi kakve nas je Bog stvorio, budimo bliski jedni drugima. Krenimo putem mira, istine, napretka i blagostanja. Molimo se Bogu da svim vjernicima i građanima BiH podari mir, zdravlje i blagodati dostojne čovjeka u 2013. godini.“ Kao građanin i vjernik pridružujem se željama i molitvi, ali se kao laik pitam koliko se oni mogu izdići iznad prakse samih religija? Sam papa Benedikt XVI u svojoj božićnoj (novogodišnjoj) poruci priznaje da se religija može „razboliti“. Kako religiju liječiti? Religija ne bi trebala gledati nazad, ona bi trebala otvarati puteve za naprijed. Ono što se može generalno zapaziti kao potreba promjene unutar prisutnih religija, da se zaključiti iz svakodnevnih prezentacija informativnih medija. Katoličanstvo se treba osloboditi dogmatizma i preispitati svoj celibatizam (javnost o tome polemiše, a promišlja i sam papa). Pravoslavlje se mora osloboditi ideologizacije i mitologizacije (upitno je kad se religija nacionalizira kao kod srpske pravoslavne crkve pa se onda, kako primjećuje disident Mirko Kovač, ponaša kao da je komunistička sekta). Islam ne smije tolerisati anahronizam i fanatizam (nepojmljivo je da musliman, pripadnik islama kao religije umjerenosti, bude terorista). Judaizam nije toliko zastupljen u BiH, ali zasigurno ima uticaja, također pati od dogmatizma, mitologije i anahronizma. Ono što svakako ima uticaja u BiH, u kontekstu religija jeste, može se slobodno nazvati, religiozni ateizam. Ovakav ateizam mora da se oslobodi toga da bude mjera svemu (sterilni materijalizam lahko odvede u makijavelističko-staljinistički cinizam). U stvari, sve navedene devijacije, vode ka tome da se zaboravi na čovjeka pojedinca i dovodi do onoga što izražava taj makijavelističko-staljinistički cinizam: „Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.“ Kako gledati svakog čovjeka kao jednog, zasebnog i slobodnog čovjeka? Kakav je čovjek prema čovjeku? Potrebna nam je religija koja uistinu promovira vjeru. Bog je stvoritelj svega, ma kako god ga poimali, priznavali ili ne priznavali. Bog može bez čovjeka; čovjek ne može bez Boga. Pitanje odnosa čovjeka spram Boga je pitanje za čovjeka, a ne za Boga. Taj odnos ne može biti posredovan. On je neposredan između čovjeka i Boga i čovjek mora biti načisto sa samim sobom. Religija ima svoje mjesto, ali ona mora biti otvoreni medijator, a ne puki interpretator. Savremena religija treba razvijati vjeru, a ne dogmu. Vjera je odnos prema Bogu, ali i način života. Vjera je prisutna u svakodnevnom životu i u svim aktivnostima čovjeka. No, ako se to odnosi samo na slušanje propovijedi ili posjećivanje bogomlja ili oponašanje nekog rituala (ceremonije) onda je to samo puka religija. Vjera je više od religije. Ja vjerujem da je korak bliže tome i ono što radi Međureligijsko vijeće u BiH, a korak više je upravo ono što su uradili u Sarajevu zajedno sa Zajednicom Sant'Egidio organizujući (10.9.2012.) svjetski međureligijski susret „Živjeti zajedno u budućnosti-Religije i kulture u dijalogu.“ Sarajevo je tog dana zračilo posebnim sjajem i duhom, bilo je najveličanstvenije mjesto na svijetu i najljepši grad svijeta, upravo kao „saraj.“ Na čas, izgledalo je kao da je uskrsnula vjera bosanskih bogumila, iz mraka srednjeg vijeka, koji su i tada u Bosni razvijali religijsku toleranciju povezujući Istok i Zapad. U Sarajevu se danas ponovo obistinilo ono što je također, prije nekih 600 godina, vapeći za religijskom tolerancijom propovijedao Nicholas Cusanski, kardinal od St. Pierre-aux-Liens (1401.-1464.) koji je u zastupanju ideje jedinstva religija i vjere u Boga govorio: „...(svaka religija se veže s mnogo gorljivosti za svoje obrede kako bi na taj način što više ugodila Tvome veličanstvu), ipak, pošto si Ti samo Jedan i Jedini, onda u krajnjem postoji samo jedna vjera i jedna molitva“ ( E. Martinović, Takvim za 2013., El-Kalem, Sarajevo). Zaista, tog dana u Sarajevu istovremeno su se molili ljudi mnogobrojnih religija svijeta sa jedinstvenom molitvom i vjerom za mir na svijetu. Barem sam ja to tako vidio i doživio kao potvrdu da Bog zrači u svakom ljudskom biću. U vjeri se povezujemo sa ljudima i približavamo Bogu iskazujući međusobnu ljubav. Učiti voljeti jeste razvijati vjeru i istinski moliti Boga. Molitva je zahvaljivanje Bogu. Molitva nije traženje od Boga da nam stvori dobro. To je zahvala Njemu što nam pruža dobro koje je stvorio. Kako i koliko ćemo mi iskoristiti to dobro je do nas, ne do Boga. Pređen je trnovit put do ovog simboličnog događaja u Sarajevu. Samo da se podsjetimo kako je kao kršćanin završio uvaženi Thomas More s početka ovog uvoda. Jedno cijelo stoljeće nakon Cusanskog, engleski kralj Henrik VIII, također kršćanin, nije se nimalo libio da Thomasu odrubi glavu (1535.god.) zato što More nije htio da mijenja svoju kršćansku praksu, umjesto katolika da bude protestant. Istine radi treba znati, prije toga, ni More se nije sustezao da ljude protestanskog uvjerenja šalje na inkvizicijsku lomaču. Davno prije ovog slučaja slično je prošao još jedan pisac, islamski učenjak El-Buhari iz Buhare (Uzbekistan). Dva stoljeća nakon Muhammeda on je napisao zbirku hadisa „Sahih Buhari“ koja se smatra najispravnijom i najboljom knjigom poslije Kur'ana. To nije smetalo vladaru Halidu ibn Ahmedu da ga protjera zato što El-Buhari nije htio da mijenja svoju islamsku praksu učitelja. U progonstvu, El-Buhari je naprosto presvisnuo (870.god.). Pri tome, na njegovoj dženazi, što je mimo svake islamske tradicije, bila je samo njegova tetka i kućni sluga. Drugi nisu htjeli ili nisu smjeli. Ljudi su čudni, zar ne? Više drže do zakona vladara nego do Božijeg zakona. Problem kroz sva vremena, tako i danas, je taj što se ljudi istinski ne mole Bogu ili ga lažno prizivaju. Ukazujući na mnogobrojne ovovremene nedaće svjetskog društva na samom kraju drugog i početku trećeg milenija nove ere, pisac i suvremenik, norveški biskup Gunnar Stålsett u predgovoru svoje knige „ŠTA JE ONDA ČOVJEK? Tekstovi za vjeru i promišljanje“ s pravom zapisuje: „Mnogi od nas su više opterećeni slikom o sebi samima nego o solidarnosti sa drugima. Površnost je važnija nego suština, ono vanjsko je postalo bitnije nego ono unutrašnje. Paradoks vremena u kojem živimo je u tome da mi tragamo za spokojstvom, ali se istovremeno bojimo smiraja.“ Nažalost, u svijetu je puno mržnje i zla koje se često poziva na Boga. Raditi takvo nešto u ime Boga je naprosto negiranje Boga i kaljanje vjere i religije. Doduše, religija se može profanisati i uprljati vjeru. Mi u Bosni smo to iskusili. Bilo je puno događanja koja prezire svaki iskreni vjernik i izaziva stid i od svoje religije. Zato pravim distinkciju između vjere i religije. Ponešto o tome zapisujem u ovoj knjizi. Uz duboko poštovanje, raduje i ohrabruje kako naš suvremenik, rimski papa Benedikt XVI (Joseph Alois Ratzinger), sasvim otvoreno ukazuje i poručuje u svojoj novogodišnjoj božićnoj propovijedi (25.12.2012.): „Nasilje u ime Boga je 'bolest' religije.“ Papa, kao da je proživio iskustvo Bosne, s pravom dodaje: „Ondje gdje je Bog zaboravljen ili čak zanijekan, nema ni mira.“ Slažem se sa papom i, evo pokušavam koliko mogu da učinim, makar mali trun, za mir u Bosni i cijelom svijetu. Možda je već nešto ako sam iskren prema sebi pitajući se kakav sam ja kao čovjek? Mislim da je to pitanje za svakog čovjeka na svijetu ako hoćemo bolji svijet. Kao običan čovjek Bosne, građanin i vjernik-laik hoću da ozdravim Bosnu, pokušavajući da budem bolji čovjek, propitujući samog sebe: Gdje sam? Ko sam? Šta sam? Konjic, siječanj/januar/safer 2013/1434

28.12.2015.

Na pragu 2016. godine

Prije tri godine sastavio sam i štampao "Zapis o BiH". Upravo završavam prerađeno i dopunjeno izdanje Zapisa. U međuvremenu svašta se dešavalo, ali kao da se vrtimo u krugu. Zato sam zadržao predgovor (uz malu dopunu) koji je bio u prošlom izdanju. Onima koji prate moj blog neka taj predgovor bude kao čestitka za Novu godinu. Svim blogerima neka je srećna i berićetna 2016. godina.

Umjesto predgovora

(neobjavljeno pismo)

 

Zapis o vremenu: Bosna spava

Pismo čitaoca (gledaoca): Hajrudin Sarajlić

Konjic, 12. februar 2011.

 

Poštovani,

Otprije sam pisao pisma novinama i upućivao apele u vezi sa stanjem u Bosni i Hercegovini, a  onda sam dodao zapise i komentare koje sam takođe slao na relevantne adrese, i tako je nastala  knjiga ,,Zapisi, pisma i poruke o Bosni i Hercegovini @ izgubljene godine 1990-2010“.

Knjigu sam nedavno izdao u vlastitoj produkciji i o svome trošku, sa željom da bude, ako to može, barem jedan mali,  osobni doprinos  boljem stanju zemlje u kojoj sam rođen i u kojoj živim. Tu su, naravno, moji stavovi i lično iskustvo, oko čega se ne moramo ni složiti, ali su pisani u najboljoj namjeri i, vjerujem da oslikavaju gledište običnog čovjeka, prosječnog građanina iz bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine, pa i bivše Titove Jugoslavije.

Da budem iskren, gode mi pozitivni komentari, prije svega običnih ljudi, ali i ponekih koji se nešta pitaju, kao i očekivanje da nastavim sa zapisima.

Zapisi su nekako i započeli, između ostalog, s pismom-esejem „Građani ili fele (pasmine)?“ koje je ,,Oslobođenje“  objavilo već u neko ,,davno“ vrijeme 1991.  Raduje me da mogu pisati i ove 2011. Na žalost, povod pisanju, kako onda tako i danas, nije za radovanje.

Na kraju knjige iznosim nadu da su loša vremena iza nas i da dolaze bolja. To sam htio poručiti i u samom naslovu knjige, pa kada me pitaju otkud u naslovu ono @ - ,,ludo a“, kažem  da se to sve skupa u naslovu čita: ,,a ludo izgubljene godine 1990-2010“.

Poenta je da se prekine sa izgubljenim godinama. Obični ljudi ne mogu više sebi dozvoliti da gube dane, mjesece, a kamoli godine.

 Na čijoj strani je vrijeme? Dolaze li bolja vremena?

Kažu da je historija učiteljica života, i u današnjem vremenu, kad se naši političari prenemažu oko uspostavljanja vlasti, možda je dobro podsjetiti ih na njihovu ulogu. Vlast ima svoju svrhu i logiku i ako je u pitanju njeno uspostavljanje, onda su u pitanju i oni koji je uspostavljaju. Ako ne bude vlasti neće biti ni njih. U konačnici, narod daje, ali i oduzima vlast.

Naravno, naroda i Bosne ili Bosne i Hercegovine, usprkos svemu,  biti će zauvijek. Samo su se vlasti  smijenjivale zanavijek.

Kada su i neki drugi vladali Bosnom, ona je i tada ne samo opstajala, već se unatoč svemu, još i više uzdizala. Šta to historija svjedoči i narodno predanje prenosi?

 

Iza vladavine Osmanlija osta:

Za Sokolović Mehmed paše

rodnu Bosnu nagizdaše.

Mehmed paša podiže čuvenu, na Drini ćupriju. Njegovi savremenici uljepšaše gradove i Husrev beg (Gazi) obogati građevinama i zadužbinama Sarajevo (Saray), a Ferhad beg (Sokolović) Banja Luku (Šeher). Iza neimara Hajrudina  osta veličanstven most u Mostaru.

 

Nije zaostajala ni vladavina Habsburga:

Kod cara Franje

bijaše red i pouzdanje.

Bosna se tada osuvremenjavala i prihvatala moderni Zapad. Razvijala se industrija. Željezničkom prugom je spojena Bosna i Hercegovina, a u narodu je ostala izreka cara Franje, kada se zapitalo kako da se krš probije? - ,,Može li kilo zlata za kilo kamena?“.

 

Kada je Bosna bila svoja, nema potrebe obrazlagati da se tada najviše napravilo i najljepše živilo, pa narod sa sjetom pripovijeda:

Od Kulina bana

i dobrijeh dana.

Od Tita maršala

i vremena ideala.

A danas, kada je Bosna i ničija i svačija, vlada pesimizam, letargija i rezignacija. Ne želim generalizirati i hoću da budem optimist. Ima i dobrih stvari, i nada u bolju budućnost je živa. Vjerujem u Bosnu i Hercegovinu i zato zapis o vremenu i vlasti, na kraju, kao da dolazi iz ružna sna:

Došlo evo doba

lični interes do groba.

Narodu osta sada

samo pusta nada.

 

Ali iza sna:

Bosna je da prostiš

iznad sna.

 

Epilog ovog pisma:

Iz ,,Oslobobođenja“, ni habera. Onda se javim ,,Avazu“, a ono ni glasa. Obratim se nekim TV redakcijama, isto, ni slike ni tona. Pa se, onako, zapitam:

Ovo Bosna,

zaista, spava?

 

I da je neko ovo objavio, ništa se ne bi promijenilo. Došlo takvo vrijeme – svako se „o sebi“ zabavio. Običnog gledaoca ili čitaoca kod većine medija nema na vidiku. Mediji su postali instrumenti određenih politika i interesa. Sve se svelo na IMT („Ima li Mene Tu“). Koga to još interesuje mišljenje običnog građanina? Srećom, ta servilnost i inferiornost klasičnih medija danas je prevaziđena superiornošću novih tehnologija i interneta. Tako sada zapis-blog „Bosna spava“ ispisujem na portalu www.blogger.ba. Ostaje mi da nastavim zapisivati.

 

Dopuna pisma (3.10.2011.)

Tačno prije godinu dana (3.10.2010.) u Bosni i Hercegovini su održani „općenito-opšti“ izbori. Evo do današnjeg dana, izabrani predstavnici naroda nisu formirali vlast na nivou države BiH. Ne mogu da se dogovore. Jedino su svi prihvatili da su reprezentativni predstavnici naroda i građana BiH u strankama SDP i SDA, SNSD i SDS, HDZ i HDZ1990 (čitaj: bošnjački, srpski i hrvatski predstavnici).

Ako naposljetku i formiraju vlast, ostaje dilema koju suptilno obrazlaže u svom članku „Orkestar za svađu i zavadu“, novinar Vlastimir Mijović:

„Vlast kakva se stvara, u kojoj skupa treba da sjede kruškoliki i jabukoliki, stare varalice i novi opsjenari, opet će misliti uglavnom na svoje bisage i njihovo bjesomučno punjenje. Narodu će, kao i do sada, ostajati samo otpaci i ogrisci“ (Avaz, 1.10.2011.).

Doduše, otvara se i pitanje, koliko takvom stanju doprinosi i sam narod? Nije  li to narod već davno zaključio u svojoj poslovici: „Kakav narod - takva mu i država“. U ovom vremenu narod sam sebi proturječi i, kao da čeka da neko drugi popravi situaciju. Takvo stanje, vrijeme i razmišljanje, poput ovog današnjeg vremena, možda je najbolje opisao, uz svojevrsni sarkazam i ironiju, Miroslav Krleža, još davne 1924. u eseju „Lamentacija o prosperitetu“. Ukazujući na zajedničku bolest ovih prostora, balkanski sindrom, pitanje (ne)odgovornosti svih, ukupnog društva, Krleža apostrofira: „Takvi smo, i nikada nas nitko ne će podjarmiti, ali ni urazumiti“ (Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.).

Prošlo je od tada puno godina. U međuvremenu je bilo i boljih vremena. Očigledno, neke lekcije iz historije nismo naučili i danas gubimo vrijeme. Komunizam je umro, socijalizam je u kolapsu, demokratija je u začeću i živi anarhija. Sada Bosanci u Skandinaviji žive komunizam, u Njemačkoj imaju socijalizam, u Francuskoj uživaju demokratiju, u Engleskoj slijede parlamentarizam (da ne idemo dalje od Evrope jer bosanaca/hercegovaca danas ima na svim kontinentima svijeta). Bosna je danas iščašeno društvo izokrenute svijesti, bez orijentacije.

Kako mijenjati stanje da bude bolje?

Odgovor je u uspostavljanju istinske vladavine naroda kroz apsolutno poštivanje demokratskih principa. Be-ha političari se moraju osloboditi prisutnih recidiva prošlosti: „ortodoksnog (srpskog) protektorata“, „otomanskog (bošnjačkog) begovata“, „latinskog (hrvatskog) unijata“ i postkomunističkog (kvazi-građanskog) sindroma „diktature proletarijata“ (lažne demokratije); (iz eseja „Vizija BiH“ u prvoj knjizi zapisa o BiH; op.a.).

Narod ne smije dopustiti, naročito to, manipulisanje nacionalnim i religijskim osjećanjima. Nacionalno i religijsko, samo po sebi, se ne može glorificirati niti se da ignorirati. Ono je realno stanje i proteže se od ličnog osjećaja slobode i ravnopravnosti do iracionalnosti i nametanja oligarhijske vlasti. Samo bez manipulacija, sa otvorenim dijalogom među ljudima, građanima, koji su istovremeno i pripadnici naroda, jedino tako se može voditi poštena politika i stvarati zdravo društvo. To je u BiH imperativ.

Vjerovatno je na tu temu najveću istinu izrekao Boris Tadić, aktualni predsjednik Srbije, koji je i bosanac, rođeni sarajlija. U jednom tv intervjuu, govoreći o BiH, lucidno zaključuje kako „... rješenje za Bosnu i Hercegovinu neće proisteći iz 'kabinetskog dogovaranja' već će se roditi iz dubine bosanskohercegovačkog bića.“  (CD  FACETV, Senad Hadžifejzović, 9.2.2009.)

Konačno, kada se sve sabere i oduzme, najbolje rješenje je historija - učiteljica života već ranije ponudila, ali se ono među onim recidivima prošlosti nije do sada nikada u potpunosti realiziralo. Najbliže narodu, istinsko biće Bosne je iskazano, već zaboravljene 1943. u Rezoluciji Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH, kroz, i danas esencijalnu demokratsku poruku: „BiH nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka, nego je i srpska i hrvatska i bošnjačka“ (ZAVNOBiH, Mrkonjić Grad, 25.11.1943.).

Na kraju krajeva, Bosna pripada svim bosanskim ljudima ili jednostavno rečeno:

Bosna je bosanska!

 

U svojoj povijesti Bosna je to uvijek bila makar se zvala kraljevstvo, banovina, vojvodstvo, pašaluk, sandžak, federacija, republika ili kako je to danas, jednostavno, Bosna i Hercegovina. Sve to je u Bosni i dok spava, a budna:

Bosna je takva?! (vidi str. 33)

 

12.1.2012.

Trenutno stanje: Državna vlast u Bosni i Hercegovini još nije formirana.

Bosna spava?

 

12.12.2012.

Ističe 2012. Cijeli Svijet se zabavio pričom o proročanstvu Maja i skorašnjem Smaku svijeta (21.12.2012.). Priča o smaku Bosne traje već odavna. Ljudi samo pričaju, a zna se čija je zadnja. Srećom da ima Neko iznad ljudi.

 U BiH se konačno formirala državna vlast koju čini šest stranaka. Sve je isto kao i prethodne godine, jedino je sada kao predstavnik Bošnjaka umjesto SDA (Stranka demokratske akcije), SBB (Savez za bolju budućnost).

Ima li budućnosti za Bosnu i Hercegovinu?

Ima, naravno. Bosna je Bogom dana!

Samo, ipak, mislim da BiH neće probuditi i pokrenuti kabinetsko (kafansko) dogovaranje i (samo) međustranački razgovori. Izgleda da je Boris Tadić bio u pravu.

Bosnu i Hercegovinu će pokrenuti narod kada se probudi. Vjerujem da to vrijeme dolazi.

Meni ostaje da naslućujem i zapisujem...

 

12.12.2015.

Ističe 2015. Cijeli svijet je u nekakvom  previranju i iskušenju pred novim izazovima.

U BiH se nakon općih izbora (12.10.2014.),  upravo tek sada formira nova vlast za 2016. Osnovu čine HDZ-SDA-SDS koji su „zajedno“ ušli u rat 1991. Nadati se da su napokon nešto naučili i da sada mogu ostvariti bolju perspektivu za Bosnu i Hercegovinu. Obećavaju skoro podnošenje Aplikacije za članstvo u EU. Uvjet iz EU je provođenje reformi u BiH.

Neka ovaj „zapis“ bude moj prilog i barem malo zrno doprinosa reafirmaciji Bosne. Unatoč svemu, vjerujem da će se Bosna i Hercegovina razvijati i egzistirati kao paradigma koegzistencije i tolerancije – poradi svih nas.

Što bi rekli bosanski franjevci: Semper spero[1]!



[1] Semper spero: Uvijek se nadam (lat. izreka).

24.11.2015.

U susret Danu državnosti BiH

U susret Danu državnosti BiH (prilog)

 

Aneks 4 - Ustav Bosne i Hercegovine

Preambula

na temelju poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti

opredijeljeni za mir, pravednost, snošljivost i pomirbu

uvjereni da demokratske ustanove vlasti i pošteni postupci najbolje uspostavljaju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva

(...)

pozivajući se na Temeljna načela dogovorena u Ženevi 8. rujna 1995., te u New Yorku 26. rujna 1995.,

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), te građani Bosne i Hercegovine ovime određuju da Ustav Bosne i Hercegovine bude:

(...)

Članak I: Bosna i Hercegovina

  1. Kontinuitet. Republika Bosna i Herzegovina, čije će službeno ime od sada biti "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje sukladno međunarodnom pravu kao država, uz prilagodbu njezina unutrašnjega ustroja prema ovdje sadržanim odredbama te unutra njezinih međunarodno priznatih granica. Ona ostaje članicom Ujedinjenih naroda te kao Bosna i Hercegovina može zadržati ili zahtijevati članstvo u organizacijama u sklopu sustava Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim organizacijama.
  2. Demokratska načela. Bosna i Hercegovina demokratska je država koja funkcionira na načelima pravne države te ima slobodne i demokratske izbore.
  3. Sastav. Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljnjem tekstu "entiteti").
  4. Kretanje roba, usluga, kapitala i ljudi. Kretanje je po cijeloj Bosni i Hercegovini slobodno. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja za osobe, robu, usluge i kapital u cijeloj Bosni i Hercegovini. Niti jedan od entiteta neće uspostavljati kontrole na graničnim crtama između entiteta.
  5. Glavni grad. Glavni grad Bosne i Hercegovine je Sarajevo.
  6. Znakovlje. Bosna i Hercegovina imat će znakovlje kakvo utvrdi njezina Parlamentarna skupština te potvrdi Predsjedništvo.

(...)

 

* * *

Dok čitam Uvod i Prvi član Ustava BiH kao građaninu BiH nije mi jasno da se državi može osporavati Dan državnosti unutar same države. Ako Parlament i Predsjedništvo to mogu promijeniti (tačka 6.) valjda je red poštovati kontinuitet (tačka 1.) dok se ne donese novi zakon.  Neka ovaj esej bude prilog na tu temu.

  

Dan jednakosti

(povodom 70 godina ZAVNOBiH-a)

Može li se u Bosni i Hercegovini zajednički obilježavati neki državni praznik bez opstrukcija?

Obzirom na istorijske procese i povijesne okolnosti razvitka Bosne i Hercegovine mogu se u ovom vremenu razumjeti frustracije Srba i oportunizam Hrvata ako se uzme zdravo za gotovo: Kada nema Jugoslavije neka nema ni Bosne i Hercegovine. Sa aspekta dosadašnjeg tretmana, aspiracija i apetita spram BiH ispada da je to i logično.

Ali, pitanje je koliko je to pošteno, pravedno i, logično? I da se razumjemo, nije ni pošteno ni pravedno ni logično! Pa, Bosna i Hercegovina je bila od pamtivijeka. ZAVNOBiH je samo potvrdio da je BiH i srpska i hrvatska i bošnjačka. Šta je tu sporno?  I zašto da se ZAVNOBiH ne obilježava?

Ali, logično je da ZAVNOBiH (25. novembar; ove godine je ravno 70 godina) ne mora biti Dan državnosti BiH. Bosna (i Hercegovina) je bila i prije 700 i 70 i više godina. Nije nelogično, a sasvim je realno, ako hoćemo Dan državnosti BiH koji će svi prihvatiti i poštivati, bez ikakve zadrške, da to bude dan prijema BiH (22. maj) u zajednicu država svijeta – UN.

A dan ZAVNOBiH-a neka bude upravo ono što i jest: Dan jednakosti. Bosna i Hercegovina je jednako i srpska i hrvatska i bošnjačka i svih njenih građana, što upravo potvrđuje i presuda evropskog Suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci“ koja, ovih dana, treba da se konačno implementira, a Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine neka ispuni svoje ustavne dužnosti i iskaže se kao stvarni demokratski parlament – glas naroda.

Svi politički akteri u BiH (i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i „ostali“) bi trebali pokazati izvjesni pragmatizam i unijeti više optimizma u ovo bosansko-hercegovačko sivilo svakodnevice. Neka Srbi odbace frustracije, Hrvati oportunizam, Bošnjaci skepticizam, a oni koji hoće da su samo građani neka ne budu džangrizavi (ljute se što su „ostali“, a nisu ili neće da budu kao ostali).

Novembar je mjesec za slavlje. Iako se još zove i Studeni može da unese toplinu u srca svih ljudi Bosne i Hercegovine sa Danom jednakosti, poput sličnog praznika ili blagdana u Sjedinjenim Američkim Državama kojega oni nazivaju Danom zahvalnosti (koincidencija ili ne; Dan zahvalnosti se slavi četvrtog četvrtka u novembru/studenom i također zna da se nekad podudari istovremeno na dan ZAVNOBiH-a; 25. novembar/studeni).

Nek' se širom Bosne i Hercegovine raspale vatre, a umjesto pečenih ćurki nek' zamirišu bosanski ćevapi i nek' se barem jedan dan u godini svuda pjeva svima zajednička himna-sevdalinka:

 

Snijeg pade na behar, na voće

neka ljubi ko god koga hoće.

Ako neće, nek' se ne nameće

od nameta nema selameta.

(...)

 

Nek' bude u BiH ko u SAD da su svi ljudi rođeni jednaki, sa pravom na život, slobodu i sreću. Nek' bude Bosna ko Amerika.

(i)

Neka Vam je sa srećom Dan jednakosti u Bosni i Hercegovini!

 

Konjic, novembar/studeni 2013. god.                                                             H. Sarajlić

 

P.S.

Preporučujem poslušati predloženu „himnu“ (Snijeg pade na behar na voće) u zajedničkom izvođenju Davorina Popovića i Halida Bešlića sa Indexima i prijateljima, ali i izvedbe svih drugih interpretatora (prema vlastitim željama; izbor na internetu je zaista izvrstan), bez razlike, jednako.

13.11.2015.

Istina o Bosni, Bosancima, Bosanskom jeziku

prilog

Dan planete Zemlje (22.4.2014.)

Zemlja i zakon, kultura i pseća govna (istinita priča)

22.4.1970. godine, Gaylord Nelson, senator USA (United States of America) i ekolog, pokreće nacionalnu obuku o životnoj sredini i njenom očuvanju pod nazivom Dan Zemlje (Earth Day). Tako se poslije više od jednog stoljeća Amerika osvrnula i ozbiljno suočila sa porukom i slutnjom njenih predaka koja je možda najbolje sadržana u pismu indijanskog poglavice Seattlea, navodno napisano i upućeno 1854. godine američkom Predsjedniku: „I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. (...) To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. (...) Jednu stvar znamo, koju će i bijeli čovjek jednog dana spoznati – naš Bog je isti Bog. (...) Pravom životu dolazi kraj – počinje borba za opstanak?“

                Nakon zaživljavanja u USA, Konferencija UN (United Nations) o okolišu, 1992. godine službeno prihvaća ovu ideju afirmacije zaštite okoline za cijelu planetu, a Generalna skupština UN-a 2009. godine proglašava 22. april kao međunarodni Dan planete Zemlje.Tog dana, širom planete Zemlje u skoro 200 država svijeta, na raznim nivoima, govori se o zemlji i svijetu kao globalnom, ali i lokalnom prostoru u kome živimo. Pitanje očuvanja i ravnoteže prirode i životne sredine sve više postaje i danas je vjerovatno najveći problem čovječanstva i civilizacije općenito.

Šta o tome reći kao običan čovjek iz jednog malog mjesta jedne male države. Konjic i Bosna i Hercegovina su upravo to, a ipak se ne mogu oteti utisku da je BiH u mnogo čemu paradigma svijeta. Dok o ovome razmišljam, pokušavam sažeti svoje iskustvo i ono što zapažam i hoću da se barem simboličnim zapisom uključim u obilježavanje Dana planete Zemlje.

U Konjicu, Bosni i Hercegovini i njenom okruženju ima se šta vidjeti i naučiti; i lijepog i ružnog. Možda je najdublje osjećanje i utiske o lokalnom zavičajnom krajoliku, koje razbuđuje misao do genijalne globalne spoznaje o prirodi i planeti Zemlji, sobom nosio čovjek sa ovih prostora Balkana: Nikola Tesla. Njegova izvanredna otkrića od prije više od 100 godina su tada osvijetlila i danas osvjetljavaju cijelu planetu. Osim što je stvarao savršene izume Tesla je također imao i jasne poruke poput ovih: „Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.“ ... „Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.“

A šta se to vidi i osjeti u ovom krajoliku doline Neretve koji je poput Teslinog zavičaja?

Treba imati dar pjesnika i moći svu tu ljepotu prirode i ljudskog duha opisati (visoke planine, rijeke, jezera i plodne doline, po brdima zasijane nekropole stećaka, kapelice, turbeta i planinarske kućice, i još puno toga što čovjeka nadahnjuje, oplemenjuje i kultiviše), i osjetiti simbiozu i harmoniju života. Ali, treba uistinu biti i pedantan službenik pa sve i ono ružno i loše evidentirati (isječene šume, sprženi proplanci i pašnjaci, njive zarasle u korov, napuštena sela i razbacane plastične pivske boce, cola boce i kese, krš i smeće svake vrste), i uočiti tu destrukciju i dekadenciju čovjeka.

Bez sumnje, imperativ za čovjeka, bilo u ime Boga ili u ime Prirode, svakako je da ljepotu treba čuvati i unapređivati, a ružno treba odstraniti i ispravljati. Ako poslušamo Teslu i promatramo prirodu i pojave, zasigurno ćemo nešto zapaziti i naučiti.

Veliki ljudi idu ispred vremena i vide ono što obični mali ljudi tek kasnije dožive. Potvrđuje to i naredna pjesma velikog pjesnika Vladimira Nazora koji je ponikao sa otoka Brača oko kojeg se Neretva razliva u Jadransko more. Ona, pjesma, kao da je sad izrečena. A bilo je to davne i teške 1943. godine, u jeku ljudske destrukcije velikoga svjetskog rata i antifašističke borbe. Sudbinom donijet u dolinu Neretve i zagledan u visove Prenja narodni pjesnik i Titov partizan Nazor zapisuje:

 

Prenj planina nije,

Visok grad je vila,

Sijelo je bogova

Drevnih bogumila:

Još vrijeme brazde

Po čelu mu ore;

U njem se žestoko

Dobro i zlo bore.

(...)

 

Prenj planina nije

Žrtvovani je kamen

Što čeka da sveti

Očisti ga plamen.

I Bijeli Svećenik

K njemu jednom stigne,

Put zvijezdama i Suncu

Sebe i nas digne.

 

A kako to izgleda danas?

Evo, na Dan planete Zemlje sa prijateljem pohodim brda oko Konjica. Ispeli smo se na brdo Koznik (nažalost, nema koza; već poodavno su istrebljene). Barem je vidik fenomenalan. Ispod nas je dolina Neretve poput barke što se na proljetnom povjetarcu lagano njiše i kao da neprimjetno plovi od istoka ka zapadu. U daljini, na jugu, još pod snijegom, bljeskaju na suncu vrhovi Prenja što razdvajaju Mediteran (more-središte zemlje) od Kontinenta (kopno-suha zemlja) prema sjeveru. Prekrasna slika u očima i nadnaravan osjećaj u duši daje utisak prostranstva, beskraja i optimizma. Sretan sam i ispunjen nadom, pogotovo što pouzdano znam da se Neretva u gornjem toku, hvala Bogu, i danas može slobodno piti, a da se na obalama njenim  i ljudska ruka i duhovnost može osjetiti. Za cjelokupnu dolinu Neretve (koja je danas locirana u prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona i Dubrovačko-neretvanske županije) može se slobodno reći da je jedna svojevrsna kolijevka raznolikog prirodnog blaga i kulturne baštine na Starom kontinentu (Evropa).

Za ilustraciju ću uzeti stećke kojima je ovaj kraj bogat. Stećci su karakteristični kameni nadgrobni spomenici, uglavnom iz vremena srednjovjekovne bosanske države, koji su svojim postojanjem, izgledom i porukama jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Upravo ove 2014. godine očekuje se da budu uvršteni u Listu svjetske baštine UNESCO (United Nation, Educational Scientific Cultural Organization). Još prije pola stoljeća, a povodom svjetske izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas“ (Pariz, 1960.), znameniti pisac ovog podneblja, Miroslav Krleža, ističe bosanski stećak kao glavni eksponat i pri tome kazuje: „(...) Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“

Ako je samo i umjetnička fikcija u stvarnom opusu mnogobrojnih zapisa sa stećaka, ova poruka koju prepisujem, na stećku iz 1094. godine (stećak kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog) nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala: „Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi samo sebe moze najti, il ne najti...“ Autentičan zapis narodne mudrosti na više stećaka i mjesta kroz duži vremenski period (od antike do Šekspira) je i ovaj zapis-epitaf na grobu Radojice Bilića u Starom Selu kod Jajca: „I molju vas ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako ja...“ (M. Dizdar: Stari bosanski epitafi, Sarajevo, 1961.) Za ovu poruku neki pišu da je „prevod iste sentencije koju veliki Mazačo 1427.g. ispisuje u firentinskoj crkvi Santa Maria Novela: 'Io fu gia quel che voi sete, e quel chi son, voi anche sarete...'.“ (R. Petrović: Bogumili, Visoko – Novi Sad, 2010.) Ako je i tačno mišljenje da su stećci i zapisi kopija sa Zapada (?), to samo potvrđuje da Zemlja nije „globalno selo“ od jučer već je to ona od pamtivijeka. Kako god, stećci su specifikum Bosne, a u Bosni se susreću Istok i Zapad koji sobom donose i lijepo i ružno, i dobro i zlo, istovremeno. Ti uticaji se upravo mogu sagledati kroz život stećaka, njihovu figuraciju i transformaciju.

U gornjem slivu Neretve (Čuhovići iznad Rakitnice) na jednom mjestu i istoj nekropoli je neumitna ruka povijesti poredala jedne uz druge bogumilske stećke/kamenove, hrišćanske križeve/krstove i islamske bašluke/nišane. Dan danas su ti biljezi zajedno, na istom mjestu, a ispod njih je ista zemlja, bosanska – stoje, kazuju i poručuju kao osvjedočeni svjedoci. I tako na najočitiji način pokazuju kako s vremenom, pod teretom Istoka i Zapada, nekad milom a nekad silom, bogumili postadoše katolici, pravoslavci i muslimani.

Apsurd ili paradoks?!

 

Zaista, kroz duži period Bosna bijaše izložena katoličko-inkvizicijskoj pomami, pravoslavno-fanarioitskoj pohlepi i islamsko-osmanlijskoj posesivnosti. A opet, prihvatajući katoličanstvo, pravoslavlje i islam bosanski narod razvija  kulturu i duh specifičnog jedinstva različitosti koji je očuvao Bosnu do današnjih dana. Konačno, u ovom vremenu, na toj istoj zemlji bosanskoj Bosanci prihvatiše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ali bi svi da je zemlja samo njihova. Otkud to?

„Proradila je politika rastakanja Bosne. No, da je samo to. Perpetuirano jednonacionalno drilovanje (njem-eng. Drill: trožičan, sijanje u brazde) toliko je rastočilo onu zajedničku bosansku žicu da je bosanstvo dovedeno do apsurda i posijalo se pervertiranje do paradoksa (...). I onda odjednom, narodi Bosne ne mogu da žive zajedno?!“ (H. Sarajlić: Zapis o Bosni i Hercegovini, Konjic, 2013.) Šta reći na sve to?

Bilo bi svima pametno poslušati šta kaže genijalni sin nekada zajedničke zemlje Nikola Tesla „Promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju“  i prihvatiti poruku mudrog američkog poglavice Seattlea „Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji.“

Bosna i bosanska žica (duh bosanski) su neraskidivi po zakonu prirodnom i redu Božijem: Kao hljeb, kao kruh, kao somun od žita njena, na njoj požnjevena, u zemljanoj peći ispečena, koji se slatko jede i, miriše svima. Samo, treba svako počistiti svoju avliju i sokake, neka cvijeće slobodno niče i voće behara, neka svi u Bosni jedu plodove svoga rada, spokojno i, bez smrada.

Na Kozniku, dok promišljam, osluškujem Prirodu i ćutim Boga, oči mi bodu dva brda, tu blizu, dominiraju iznad Konjica. Pohodio sam vlastitim nogama sve planine i vrhove oko Konjica, ali ova dva brda nisam otkako bijaše rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Zašto? A baš su lijepa i lijepa imena imaju: Grad i Gostić. Na prilazu njima danas su table sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima na kojima piše „MINE“! Mina je srce olovke koje daje život slovu i riječi, no ovo su neke druge mine koje razaraju srce i ubijaju život u čovjeku. Otkud tu i na tim mjestima? Baš čudno?!

Grad, općenito znači polis-država (srce civilizacije). Ovaj Grad iznad Konjica je vjerovatno imao nešto od toga u svojoj povijesti, a ono što je sigurno jeste da je bio kula-utvrda u vojvodstvu herceg Stjepana (Stjepan Vukčić Kosača /1404-1466/, Veliki vojvoda rusaga bosanskog, kasnije Herceg /vojvoda od Svetog Save) koji je osnovao Hercegovinu (sastavni dio Bosne). Prema tadašnjim prilikama,  vojvoda Stjepan se povijao između zapadne i istočne crkve i na kraju se priklonio Rimu (katoličanstvu) usvojivši titulu hercega. Paradoksalno je da mine oko Grada „ugradiše“ oni što danas htjedoše Hercegovinu samo za sebe predstavljajući se kao baštinici herceg Stjepana i „hrvatski domoljubi“, i tako „uprljaše“  hercegovu zemlju i ovaj lijepi vidikovac.

Gostić, u svome nazivu priziva na gosta i gostoprimstvo. I zaista ovo brdo ispod surih vrhova Prenja djeluje gostoprimljivo kao da se nudi da se tu čovjek odmori i okrijepi na pitomim livadama i krasnim pogledom na dolinu Neretve. Gost je onaj koji pohodi, koji ima dobre namjere i koji je dobrodošao. Gost je onaj koji služi Bogu, pa je kod bosanskih bogumila u crkvi bosanskoj to onaj koji ima misiju svećenika. Pripadnici bosanske crkve se prema raznim izvorima nazivaju bogumili, patareni, krstjani, a za „pravovjerne“ su bili heretici. Smatrali su se sljedbenicima i čuvarima izvornog Hristova učenja na temeljima Evanđelja zasnovano na skromnosti i jednostavnosti. Prezirali su materijalna bogatstva i feudalni poredak klasične crkve što ih je koštalo progona. Kako bosanska crkva nije bila feudalni gospodar imala je ugled u narodu, a to je odgovaralo i bosanskom plemstvu i vlasteli da je kao takvu podržava i čuva. U tom vremenu zasigurno je vladalo načelo „cuius regio, eius religio“ (čija zemlja, njegova i religija). Naravno, važilo je i obrnuto. Zato je i istočna crkva, pravoslavna srpska crkva kao ortodoksna (izvorna) progonila pripadnike bosanske crkve „prevodeći“ krstjane u pravoslavce, a time u Srbe (svojatajući bosansku zemlju kao srpsku). Tako se dogodi paradoks da baštinici Svetog Save kao „srpski rodoljubi“ s ciljem zaštite zemlje samo za sebe „pogostiše“ Gostić minama i „uprljaše“ zemlju koja je i svetosavska.

Dolina Neretve ispod Gostića je oduvijek bila najviše naseljena onima koji zasigurno nisu bili ni katolici ni pravoslavci. Mnogobrojne nekropole stećaka (Konjic ima najviše stećaka u BiH) kazuju da su to bili bogumili. Oni su bili dio Bosanaca koji do tada nisu bili podlegli uticaju zapadne i istočne crkve, ali pod naletom moćne osmanlijske (turske) imperije utopiše se u islam i postadoše muslimani. Dugo bijahu turski vazali i prividno vladari u Bosni, zatomljujući u sebi vlastitu nacionalnost i identitet, i kao muslimani tek 1993. godine se iskazuju i potvrđuju kao Bošnjaci. Htjeli ne htjeli moradoše braniti sebe i svoju bosansku zemlju od nasrtaja sa istoka i zapada.

Tako se došlo i do trećeg paradoksa da najtvrđi baštinici Bosne kao „bošnjačke patriote“  braneći zemlju od agresije „zasijaše“ mine oko Gostića i „uprljaše“ zemlju koja je upravo bosanska. Naravno, u svojim pretenzijama nisu to zaboravili učiniti ni hrvatski bojovnici.

Na kraju drugog milenija nove ere Gostić uistinu postade „Ničija zemlja“.

Danas je zaista anahrono isticati srednjovjekovno načelo „cuius regio, eius religio“ ali zbog nekih koji i danas osporavaju suverenitet i integritet Bosne dobro je podsjetiti na činjenicu da je čak i u tom vremenu bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1338-1391)  koji je kasnije postao prvi bosanski kralj, na vhuncu svoje vladavine imao efektivnu titulu „Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“ i pod svojim suverenstvom je imao i pravoslavne i katolike i bogumile, pri čemu je u svemu tome i sam participirao.

Bosna je oduvijek imala iskušenja, ali je uvijek sačuvala toleranciju. O bosanskoj toleranciji svjedoče brojne povelje, a najčuvenija je ona Kulina bana (1163-1204) građanima Dubrovačke republike (29.8.1189.): Ja, ban bosanski Kulin prisezaju...Vsi Dubrovčani kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, gdje si kto hoće kretati, gdje si kto mine pravov vjerov i pravim sr(d)cem držati je bez vsakoje zledi...Tako mi Bog pomagaj i sie sveto evanđelje.“  Skoro dva stoljeća poslije potvrđuje to i Tvrtko svojom poveljom (1.6.1367.): Mi Tvrtko, milostiju božjom ban bosanski, pridosmo u našu kuću u grad Dubrovnik i potvrdismo veru s našom bratiom i s našim priatelmi s vlasteli s dubrovačkimi...“ (N. Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989.).

Neka vrsta povelje je i posljednje slovo bosanske kraljice Katarine (1424-1478) koja je sahranjena u rimskoj crkvi Aracoeli kao katolkinja, od oca bogumila (herceg Stjepan), majke pravoslavke (kneginja Jelena), a sin Šimun (Sigismund) je završio kao musliman (Ishak-beg). Na njenoj nadgrobnoj ploči piše: Katarini Kraljici bosanskoj, Stipana hercega od Svetoga Save, od poroda Jelene i kuće kralja  Stipana rojeni Tomaša Kralja bosanskoga ženi, koja  živi godini 54 i preminu u Rimu na liti Gospodnja 1478., na 25. oktobra. Spominak nje  pismom postavljen“ (I. Kajan: Katarina kraljica bosanska, Sarajevo, 2007.). Tako se rastočila bosanska kraljevska loza, ali je ostala Bosna i narod bosanski – do dana današnjeg (svi stari zapisi su na bosanskom i prejudicira  odrednica i jezika i naroda bosanski“; nije ni srpski ni hrvatski ni bošnjački; op.a.).

Najpoznatija i najeksplicitnija povelja iz modernog doba Bosne proklamira (25.11.1943.): ,,Danas narodi Bosne i Hercegovine hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska(bošnjačka), nego je i srpska i hrvatska i muslimanska(bošnjačka), bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana jednakost i ravnopravnost svih Srba, Muslimana(Bošnjaka) i Hrvata“ (Rezolucija ZAVNOBiH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, Mrkonjić Grad, 1943.). Potvrđuje to i suvremena povelja (Daytonski mirovni sporazum) gdje u preambuli stoji:Na osnovu poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju...inspirisani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima...Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim uređuju Ustav BiH...“ [Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini započet u Daytonu 21.11.1995. potpisan u Parizu 14.12. 1995. od prvaka (lidera) BiH (Bosna i Hercegovina), Hrvatske, Srbije, EU (European Union), Francuske, Njemačke, Rusije, UK (United Kingdom), USA (United States of America)]; (prema www.oscebih.org).

Toliko o zemlji Bosni. Gdje je danas Bosna i Hercegovina? Kud općenito ide ovaj svijet?

Dan je planete Zemlje. Vraćam se sa izleta. Dok prolazim gradom duž ulica na trotoarima je puno psećih govana. Susrećem ljude što su izveli svoje kućne ljubimce, ali i ponekog psa lutalicu. U BiH postoji zakon o zaštiti pasa lutalica, no nema azila da ih sklone. Ne znam za zakon o kućnim ljubimcima, ali njihovi gospodari zasigurno nemaju kulturu (kao na Zapadu) da za vlastitim  ljubimcima počiste.

U Bosni i Hercegovini, dok se ne bude držalo do zakona i kulture, živjet će se u predivnoj zemlji i psećim govnima.

U tom slučaju, priča o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima je izlišna. A možda i nije jer je danas, uistinu, cijeli svijet „globalno selo“?!

Esej posvećujem svim žrtvama od zagađenja Zemlje „minama“!

Zapisano s proljeća 2014. godine, na Dan planete Zemlje (22.4.2014.) kad Bosna bijaše ničija zemlja.

Objavljeno 25.5.2014. na portalu www.blogger.ba (blog: Bosna spava), na Dan mladosti (dan kojeg više nema), nakon velikog potopa u Bosni (koji se upravo desio) i sa golemom nostalgijom[*] (koja je sveprisutna).



[*]nostalgija (grč. nostos povratak u zavičaj, algos bol) tuga za zavičajem, fig. čežnja za nečim što je bilo lijepo.


Stariji postovi