Bosna spava

Dobrodošli na moj blog

21.04.2018.

Povodom Dana planete Zemlje iz zemlje Bosne

Dan planete Zemlje (22.4.2014.)
 
Zemlja i zakon, kultura i pseća govna (istinita priča)

22.4.1970. godine, Gaylord Nelson, senator USA (United States of America) i ekolog, pokreće nacionalnu obuku o životnoj sredini i njenom očuvanju pod nazivom Dan Zemlje (Earth Day). Tako se poslije više od jednog stoljeća Amerika osvrnula i ozbiljno suočila sa porukom i slutnjom njenih predaka koja je možda najbolje sadržana u pismu indijanskog poglavice Seattlea, navodno napisano i upućeno 1854. godine američkom Predsjedniku: „I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. (...) To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. (...) Jednu stvar znamo, koju će i bijeli čovjek jednog dana spoznati – naš Bog je isti Bog. (...) Pravom životu dolazi kraj – počinje borba za opstanak?“
Nakon zaživljavanja u USA, Konferencija UN (United Nations) o okolišu, 1992. godine službeno prihvaća ovu ideju afirmacije zaštite okoline za cijelu planetu, a Generalna skupština UN-a 2009. godine proglašava 22. april kao Međunarodni dan planete Zemlje.Tog dana, širom planete Zemlje u skoro 200 država svijeta, na raznim nivoima, govori se o zemlji i svijetu kao globalnom, ali i lokalnom prostoru u kome živimo. Pitanje očuvanja i ravnoteže prirode i životne sredine sve više postaje i danas je vjerovatno najveći problem čovječanstva i civilizacije općenito.
 Šta o tome reći kao običan čovjek iz jednog malog mjesta jedne male države. Konjic i Bosna i Hercegovina su upravo to, a ipak se ne mogu oteti utisku da je BiH u mnogo čemu paradigma svijeta. Dok o ovome razmišljam, pokušavam sažeti svoje iskustvo i ono što zapažam i hoću da se barem simboličnim zapisom uključim u obilježavanje Dana planete Zemlje.
 U Konjicu, Bosni i Hercegovini i njenom okruženju ima se šta vidjeti i naučiti; i lijepog i ružnog. Možda je najdublje osjećanje i utiske o lokalnom zavičajnom krajoliku, koje razbuđuje misao do genijalne globalne spoznaje o prirodi i planeti Zemlji, sobom nosio čovjek sa ovih prostora Balkana: Nikola Tesla. Njegova izvanredna otkrića od prije više od 100 godina su tada osvijetlila i danas osvjetljavaju cijelu planetu. Osim što je stvarao savršene izume Tesla je također imao i jasne poruke poput ovih: „Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.“ ... „Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.“
A šta se to vidi i osjeti u ovom krajoliku doline Neretve koji je poput Teslinog zavičaja? Treba imati dar pjesnika i moći svu tu ljepotu prirode i ljudskog duha opisati (visoke planine, rijeke, jezera i plodne doline, po brdima zasijane nekropole stećaka, kapelice, turbeta i planinarske kućice i još puno toga što čovjeka nadahnjuje, oplemenjuje i kultiviše) i osjetiti simbiozu i harmoniju života. Ali, treba uistinu biti i pedantan službenik pa sve i ono ružno i loše evidentirati (isječene šume, sprženi proplanci i pašnjaci, njive zarasle u korov, napuštena sela i razbacane plastične pivske boce, cola boce i kese, krš i smeće svake vrste) i uočiti tu destrukciju i dekadenciju čovjeka.
Bez sumnje, imperativ za čovjeka, bilo u ime Boga ili u ime Prirode, svakako je da ljepotu treba čuvati i unapređivati, a ružno treba odstraniti i ispravljati. Ako poslušamo Teslu i promatramo prirodu i pojave, zasigurno ćemo nešto zapaziti i naučiti.
Veliki ljudi idu ispred vremena i vide ono što obični mali ljudi tek kasnije dožive. Potvrđuje to i naredna pjesma velikog pjesnika Vladimira Nazora koji je ponikao sa otoka Brača oko kojeg se Neretva razliva u Jadransko more. Ona, pjesma, kao da je sad izrečena. A bilo je to davne i teške 1943. godine, u jeku ljudske destrukcije velikoga svjetskog rata i antifašističke borbe. Nastala je za vrijeme čuvene bitke na Neretvi ili poznatije kao Bitka za ranjenike. Sudbinom donijet u dolinu Neretve i zagledan u visove Prenja, narodni pjesnik i Titov partizan (a 1945. i prvi Predsjednik Narodne Republike Hrvatske) Vladimir Nazor zapisuje:

Prenj planina nije,
Visok grad je vila,
Sijelo je bogova
Drevnih bogumila:
Još vrijeme brazde Po čelu mu ore;
U njem se žestoko Dobro i zlo bore.
(...)
Prenj planina nije
Žrtvovani je kamen
Što čeka da sveti
Očisti ga plamen.
I Bijeli Svećenik
K njemu jednom stigne,
Put zvijezdama i Suncu
Sebe i nas digne.


A kako to izgleda danas?
Evo, na Dan planete Zemlje sa prijateljem pohodim brda oko Konjica. Ispeli smo se na brdo Koznik (nažalost, nema koza; već poodavno su istrebljene). Barem je vidik fenomenalan. Ispod nas je dolina Neretve poput barke što se na proljetnom povjetarcu lagano njiše i kao da neprimjetno plovi od istoka ka zapadu. U daljini, na jugu, još pod snijegom, bljeskaju na suncu vrhovi Prenja što razdvajaju Mediteran (more-središte zemlje) od Kontinenta (kopno-suha zemlja) prema sjeveru. Prekrasna slika u očima i nadnaravan osjećaj u duši daje utisak prostranstva, beskraja i optimizma. Sretan sam i ispunjen nadom, pogotovo što pouzdano znam da se Neretva u gornjem toku, hvala Bogu, i danas može slobodno piti, a da se na obalama njenim i ljudska ruka i duhovnost može osjetiti. Za cjelokupnu dolinu Neretve (koja je danas locirana u prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona i Dubrovačko-neretvanske županije) može se slobodno reći da je jedna svojevrsna kolijevka raznolikog prirodnog blaga i kulturne baštine na Starom kontinentu (Evropa).
Za ilustraciju ću uzeti stećke kojima je ovaj kraj bogat. Stećci su karakteristični kameni nadgrobni spomenici, uglavnom iz vremena Srednjovjekovne bosanske države, koji su svojim postojanjem, izgledom i porukama jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Upravo ove 2014. godine očekuje se da budu uvršteni u Listu svjetske baštine UNESCO (United Nation, Educational Scientific Cultural Organization). Još prije pola stoljeća, a povodom svjetske izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas“ (Pariz, 1960.), znameniti pisac ovog podneblja, Miroslav Krleža, ističe bosanski stećak kao glavni eksponat i pri tome kazuje: „(...) Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“
Ako je samo i umjetnička fikcija u stvarnom opusu mnogobrojnih zapisa sa stećaka, ova poruka koju prepisujem, na stećku iz 1094. godine (stećak kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog) nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala: „Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi samo sebe moze najti, il ne najti...“ Autentičan zapis narodne mudrosti na više stećaka i mjesta kroz duži vremenski period (od antike do Šekspira) je i ovaj zapis-epitaf na grobu Radojice Bilića u Starom Selu kod Jajca: „I molju vas ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako ja...“ (M. Dizdar: Stari bosanski epitafi, Sarajevo, 1961.) Za ovu poruku neki pišu da je „prevod iste sentencije koju veliki Mazačo 1427.g. ispisuje u firentinskoj crkvi Santa Maria Novela: 'Io fu gia quel che voi sete, e quel chi son, voi anche sarete...'.“ (R. Petrović: Bogumili, Visoko – Novi Sad, 2010.) Ako je i tačno mišljenje da su stećci i zapisi kopija sa Zapada (?), to samo potvrđuje da Zemlja nije „globalno selo“ od jučer već je to ona od pamtivijeka. Kako god, stećci su specifikum Bosne, a u Bosni se susreću Istok i Zapad koji sobom donose i lijepo i ružno, i dobro i zlo, istovremeno. Ti uticaji se upravo mogu sagledati kroz život stećaka, njihovu figuraciju i transformaciju.
U gornjem slivu Neretve (Čuhovići iznad Rakitnice) na jednom mjestu i istoj nekropoli je neumitna ruka povijesti poredala jedne uz druge bogumilske stećke/kamenove, hrišćanske križeve/krstove i islamske bašluke/nišane. Dan danas su ti biljezi zajedno, na istom mjestu, a ispod njih je ista zemlja, bosanska – stoje, kazuju i poručuju kao osvjedočeni svjedoci. I tako na najočitiji način pokazuju kako s vremenom, pod teretom Istoka i Zapada, nekad milom a nekad silom, bogumili postadoše katolici, pravoslavci i muslimani.
Apsurd ili paradoks?!
Zaista, kroz duži period Bosna bijaše izložena katoličko-inkvizicijskoj pomami, pravoslavno-fanarioitskoj pohlepi i islamsko-osmanlijskoj posesivnosti. A opet, prihvatajući katoličanstvo, pravoslavlje i islam bosanski narod razvija kulturu i duh specifičnog jedinstva različitosti koji je očuvao Bosnu do današnjih dana. Konačno, u ovom vremenu, na toj istoj zemlji bosanskoj Bosanci prihvatiše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ali bi svi da je zemlja samo njihova. Otkud to?
„Proradila je politika rastakanja Bosne. No, da je samo to. Perpetuirano jednonacionalno drilovanje (njem-eng. Drill: trožičan, sijanje u brazde) toliko je rastočilo onu zajedničku bosansku žicu da je bosanstvo dovedeno do apsurda i posijalo se pervertiranje do paradoksa (...). I onda odjednom, narodi Bosne ne mogu da žive zajedno?!“ (H. Sarajlić: Zapis o Bosni i Hercegovini, Konjic, 2013.)
Šta reći na sve to? Bilo bi svima pametno poslušati šta kaže genijalni sin nekada zajedničke zemlje Nikola Tesla „Promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju“ i prihvatiti poruku mudrog američkog poglavice Seattlea „Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji.“
Bosna i bosanska žica (duh bosanski) su neraskidivi po zakonu prirodnom i redu Božijem: Kao hljeb, kao kruh, kao somun od žita njena, na njoj požnjevena, u zemljanoj peći ispečena, koji se slatko jede i miriše svima. Samo, treba svako počistiti svoju avliju i sokake, neka cvijeće slobodno niče i voće behara, neka svi u Bosni jedu plodove svoga rada, spokojno i bez smrada.
Na Kozniku, dok promišljam, osluškujem Prirodu i ćutim Boga, oči mi bodu dva brda, tu blizu, dominiraju iznad Konjica. Pohodio sam vlastitim nogama sve planine i vrhove oko Konjica, ali ova dva brda nisam otkako bijaše rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Zašto? A baš su lijepa i lijepa imena imaju: Grad i Gostić. Na prilazu njima danas su table sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima na kojima piše „MINE“! Mina je srce olovke koje daje život slovu i riječi, no ovo su neke druge mine koje razaraju srce i ubijaju život u čovjeku. Otkud tu i na tim mjestima? Baš čudno?!
 Grad, općenito znači polis-država (srce civilizacije). Ovaj Grad iznad Konjica je vjerovatno imao nešto od toga u svojoj povijesti, a ono što je sigurno jeste da je bio kula-utvrda u vojvodstvu herceg Stjepana (Stjepan Vukčić Kosača /1404-1466/, Veliki vojvoda rusaga bosanskog, kasnije Herceg /vojvoda od Svetog Save) koji je osnovao Hercegovinu (sastavni dio Bosne). Prema tadašnjim prilikama, vojvoda Stjepan se povijao između zapadne i istočne crkve i na kraju se priklonio Rimu (katoličanstvu), usvojivši titulu hercega. Paradoksalno je da mine oko Grada „ugradiše“ oni što danas htjedoše Hercegovinu, samo za sebe predstavljajući se kao baštinici herceg Stjepana i „hrvatski domoljubi“ i tako „uprljaše“ hercegovu zemlju i ovaj lijepi vidikovac.
Gostić, u svome nazivu priziva na gosta i gostoprimstvo. I zaista ovo brdo ispod surih vrhova Prenja djeluje gostoprimljivo kao da se nudi da se tu čovjek odmori i okrijepi na pitomim livadama i krasnim pogledom na dolinu Neretve. Gost je onaj koji pohodi, koji ima dobre namjere i koji je dobrodošao. Gost je onaj koji služi Bogu, pa je kod bosanskih bogumila u crkvi bosanskoj to onaj koji ima misiju svećenika. Pripadnici bosanske crkve se prema raznim izvorima nazivaju bogumili, patareni, krstjani, a za „pravovjerne“ su bili heretici. Smatrali su se sljedbenicima i čuvarima izvornog Hristova učenja na temeljima Evanđelja zasnovano na skromnosti i jednostavnosti. Prezirali su materijalna bogatstva i feudalni poredak klasične crkve što ih je koštalo progona. Kako bosanska crkva nije bila feudalni gospodar imala je ugled u narodu, a to je odgovaralo i bosanskom plemstvu i vlasteli da je kao takvu podržava i čuva. U tom vremenu zasigurno je vladalo načelo „cuius regio, eius religio“ (čija zemlja, njegova i religija). Naravno, važilo je i obrnuto. Zato je i istočna crkva, pravoslavna srpska crkva kao ortodoksna (izvorna) progonila pripadnike bosanske crkve „prevodeći“ krstjane u pravoslavce, a time u Srbe (svojatajući bosansku zemlju kao srpsku). Tako se dogodi paradoks da baštinici Svetog Save kao „srpski rodoljubi“ s ciljem zaštite zemlje samo za sebe „pogostiše“ Gostić minama i „uprljaše“ zemlju koja je i svetosavska.
Dolina Neretve ispod Gostića je oduvijek bila najviše naseljena onima koji zasigurno nisu bili ni katolici ni pravoslavci. Mnogobrojne nekropole stećaka (Konjic ima najviše stećaka u BiH) kazuju da su to bili bogumili. Oni su bili dio Bosanaca koji do tada nisu bili podlegli uticaju zapadne i istočne crkve, ali pod naletom moćne Osmanlijske (turske) imperije utopiše se u islam i postadoše muslimani. Dugo bijahu turski vazali i prividno vladari u Bosni, zatomljujući u sebi vlastitu nacionalnost i identitet i kao muslimani tek 1993. godine se iskazuju i potvrđuju kao Bošnjaci. Htjeli ili ne htjeli, moradoše braniti sebe i svoju bosansku zemlju od nasrtaja sa istoka i zapada.
Tako se došlo i do trećeg paradoksa da najtvrđi baštinici Bosne kao „bošnjačke patriote“, braneći zemlju od agresije, „zasijaše“ mine oko Gostića i „uprljaše“ zemlju koja je upravo bosanska. Naravno, u svojim pretenzijama nisu to zaboravili učiniti ni hrvatski bojovnici. Na kraju drugog milenija nove ere Gostić uistinu postade „Ničija zemlja“.
Danas je zaista anahrono isticati srednjovjekovno načelo „cuius regio, eius religio“, ali zbog nekih koji i danas osporavaju suverenitet i integritet Bosne, dobro je podsjetiti na činjenicu da je čak i u tom vremenu bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1338-1391), koji je krunisan i kao prvi bosanski kralj, na vhuncu svoje vladavine imao efektivnu titulu „Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“ i pod svojim suverenstvom je imao i pravoslavce, i katolike, i bogumile, pri čemu je u svemu tome i sam participirao.
Bosna je oduvijek imala iskušenja, ali je uvijek sačuvala toleranciju. O bosanskoj toleranciji svjedoče brojne povelje, a najčuvenija je ona Kulina bana (1163-1204) građanima Dubrovačke republike (29.8.1189.): „Ja, ban bosanski Kulin prisezaju...Vsi Dubrovčani kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, gdje si kto hoće kretati, gdje si kto mine pravov vjerov i pravim sr(d)cem držati je bez vsakoje zledi...Tako mi Bog pomagaj i sie sveto evanđelje.“ Skoro dva stoljeća poslije potvrđuje to i Tvrtko svojom poveljom (1.6.1367.): „Mi Tvrtko, milostiju božjom ban bosanski, pridosmo u našu kuću u grad Dubrovnik i potvrdismo veru s našom bratiom i s našim priatelmi s vlasteli s dubrovačkimi...“ (N. Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989.).
Neka vrsta povelje je i posljednje slovo bosanske kraljice Katarine (1424-1478) koja je sahranjena u rimskoj crkvi Aracoeli kao katolkinja, od oca bogumila (herceg Stjepan), majke pravoslavke (kneginja Jelena), a sin Šimun (Sigismund) je završio kao musliman (Ishak-beg). Na njenoj nadgrobnoj ploči piše: „Katarini Kraljici bosanskoj, Stipana hercega od Svetoga Save, od poroda Jelene i kuće kralja Stipana rojeni Tomaša Kralja bosanskoga ženi, koja živi godini 54 i preminu u Rimu na liti Gospodnja 1478., na 25. oktobra. Spominak nje pismom postavljen“ (I. Kajan: Katarina kraljica bosanska, Sarajevo, 2007.). Tako se rastočila bosanska kraljevska loza, ali je ostala Bosna i narod bosanski – do dana današnjeg (svi stari zapisi su na bosanskom i prejudicira odrednica i jezika i naroda „bosanski“; nije ni srpski ni hrvatski ni bošnjački; op.a.).
Najpoznatija i najeksplicitnija povelja iz modernog doba Bosne proklamira (25.11.1943.): ,,Danas narodi Bosne i Hercegovine hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska(bošnjačka), nego je i srpska i hrvatska i muslimanska(bošnjačka), bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana jednakost i ravnopravnost svih Srba, Muslimana(Bošnjaka) i Hrvata“ (Rezolucija ZAVNOBiH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, Mrkonjić Grad, 1943.).
Potvrđuje to i suvremena povelja (Daytonski mirovni sporazum) gdje u preambuli stoji: „Na osnovu poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju...inspirisani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima...Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim uređuju Ustav BiH...“ [Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini započet u Daytonu 21.11.1995. potpisan u Parizu 14.12. 1995. od prvaka (lidera) BiH (Bosna i Hercegovina), Hrvatske, Srbije, EU (European Union), Francuske, Njemačke, Rusije, UK (United Kingdom), USA (United States of America)]; (prema www.oscebih.org).
Toliko o zemlji Bosni.
Gdje je danas Bosna i Hercegovina? Kud općenito ide ovaj svijet?
Dan je planete Zemlje. Vraćam se sa izleta. Dok prolazim gradom duž ulica na trotoarima je puno psećih govana. Susrećem ljude što su izveli svoje kućne ljubimce, ali i ponekog psa lutalicu. U BiH postoji Zakon o zaštiti pasa lutalica, no nema azila da ih sklone. Ne znam za zakon o kućnim ljubimcima, ali njihovi gospodari zasigurno nemaju kulturu (kao na Zapadu) da za vlastitim ljubimcima počiste.
U Bosni i Hercegovini, dok se ne bude držalo do zakona i kulture, živjet će se u predivnoj zemlji i psećim govnima.
U tom slučaju, priča o Bosni, o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima je izlišna. A možda i nije jer je danas, uistinu, cijeli svijet „globalno selo“?!


Esej posvećujem svim žrtvama od zagađenja Zemlje „minama“!
Zapisano s proljeća 2014. godine, na Dan planete Zemlje (22.4.2014.) kad Bosna bijaše ničija zemlja. Objavljeno 25.5.2014. na portalu www.blogger.ba (blog: Bosna spava), na Dan mladosti (dan kojeg više nema), nakon velikog potopa u Bosni (koji se upravo desio) i sa golemom nostalgijom (koja je sveprisutna).
nostalgija (grč. nostos povratak u zavičaj, algos bol) tuga za zavičajem, fig. čežnja za nečim što je bilo lijepo.

20.03.2018.

IZA KULISA GODINE 1918: godina 2018

Iza kulisa godine 1918: godina 2018
(Nekoliko crtica od Miroslava Krleže u njegovoj autobiografskoj prozi „Iza kulisa godine 1918“; kao da Krleža živi i piše u godini 2018. Kulise su se mijenjale, ali je izgleda pozornica ista. Frapantno? A prošlo je punih stotinu godina – čitavo stoljeće.)

„IZA KULISA GODINE 1918“
(...)
Kvadratura kruga jedne političke transakcije.
(...)
Šarlatani i prosjaci, to smo svi mi, siva melasa bezimene ljudske bijede, neka vrsta melase od koje razni Koriolani grade svoje igračke na pijesku velike vode, koja zapljuskuje ljudske mravinjake po sasvim drugim logikama nego što su ove naše menažerijske, gdje režimo jedni na druge, razdirući se kao šakali.
(...)
„A gdje ti je, gospodine, narod?“ Svi nariču i kukaju za „narodom“ u ovome mraku u kome smo se izgubili potpuno, i ništa nije preostalo od svega nego samo mrak, noć i tmina. Čuje se urlanje gomile iz mraka. Radi se o brodolomu. Sve je strava. Kako izgledaju čuvari našeg nacionalnog morala, naše intelektualne vestalinke? Tko je taj koji smije za sebe da kaže da je tvrđi od granita, i tko je taj, unatrag stotinu godina, za koga bi se moglo reći da je pobijedio u našim prilikama? Nema ga.
(...)
A molim vas, a šta rade ovi naši „kabinetski mislioci“? Oni razmišljaju o ljudskoj patnji, A pitamo se kako se može ukloniti ljudska patnja, kada nečisti duhovi stanuju u ljudskoj duši, a odatle i potječe svo zlo na svijetu, jer nije Bog stvorio ovaj svijet da čovjeku bude dobro, nego obratno, zna se zašto, i sve to ima svoj dublji smisao, i zato, baš, popravljati prilike na zemlji samo je po sebi jalov napor i besmislen, jer, prvo, to nema svrhe, a, zatim, odmah zatim, drugo, logično, jer je neostvarljivo, Čast svim teorijama i propovijedima o čovjekoljublju, u ovoj menažeriji u kojoj živimo nema drugog rješenja nego samo sila!
(...)
Naš način života, da netko ima a netko opet da nema novaca, da piše za novac po redakcijama, svijestan da laže, da osuđuje nevine ljude na smrt, da ubija za novac ili da se pretvara kako vjeruje u boga, sve za novac i isključivo samo za novac, zapravo – astralno neshvatljivo.
(...)
Na kraju postoji još i strah dresirane životinje koja se boji posljedica zbog buntovnog kršenja discipline u menažeriji; ljudi se uglavnom boje lanaca, veriga, lomača, pozitivnih zakona i zakonskih posljedica, a u pobuni protiv menažerijske discipline ljudi bolno strahuju pred raznovrsnom pedepsom dresure.
(...)
A historijske magistrale nema. Treba vidjeti (po Račkome) koje su to i kakve manihejske snage bile, koje nisu klonule ni pred Bizantom ni pred Rimom?
(...)

16.12.2017.

Pogled iz Bosne

Pogled iz Bosne
(Vrijeme blagdana, pomena i molitve)
Stoljeće je dvadeset prvo, kraj 2017. godine, mjesec decembar/prosinac, petnaesti. Bosnu pritisla dosadna kasnojesenska kiša. I dnevno politička situacija je turobna. Kao da se još nad Bosnom nadvila sjena kataklizme nedavne prošlosti s kraja drugog milenija. Nažalost, puno je takvih mjesta širom planete Zemlje.
A upravo je vrijeme blagdana, pomena i molitve.
Danas je Hanuka – hebrejski Praznik svjetlosti, dan posvećenja i simbol pobjede različitosti. To je i podsjećanje na Solomona/Sulejmana as i Sveti hram (sada Zid plača u Jerusalemu).
Početkom mjeseca decembra bio je i Mevlud - dan rođenja Muhammeda as, prenositelja božanske svjetlosti. Svoje prve riječi pomena i molitve Bogu kazivao je usmjerivši pogled ka Hramu svjetla, ka Jerusalemu.
Za koji dan će Božić – rođendan Isusa/Isaa as. On je nedvojbeno lučonoša svjetlosti i odabrani Božji poslanik sa neizmjernom ljubavi za Boga i čovjeka. Rodio se upravo u Jerusalemu.   Jerusalem je grad svjetlosti. Za njega se vežu imena ljudi koji su zadužili čovječanstvo. Ovih dana se pozivamo baš na njih. Koliko su ljudi dosljedni i vjerodostojni u tome? Koliko ljudi danas drže do njihovih poruka?
Znam samo da svijetu nedostaje razumijevanja i ljubavi. I iskrene molitve!
Za koji dan će i Nova godina – međunarodni dan svjetlosti, dan pomirenja i radosti. Nastupa 2018. godina prema kalendaru Sunca. Proslavlja se širom planete Zemlje.
Tako, Bog nam je upalio svoju svijeću. Samo treba slijediti svjetlo Njegovo!
Vrijeme je blagdana, pomena i molitve.
Od mene molitva za cijeli svijet, i Jerusalem; iz Sarajeva, iz Bosne.

Moja bosanska molitva
(kompilacija po božanskoj Riječi-Knjizi)
O Bože, Jedini – Stvoritelju naš Milostivi! Tebi hvala, Tvorcu Svemoćnom, Gospodaru svjetova, Vladaru sudbine i Sudnjeg dana! Samo se Tebi klanjamo i samo od Tebe pomoć tražimo. Molimo Te Bože, uputi nas na Pravi put, na put onih kojima daruješ svoje blagodati, a ne onih koji su srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali. (K1)
Amin – Bože uslišaj!
O Bože, Jedini – Oče naš Milostivi! Sveti se ime Tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje. Neka je volja Tvoja i na nebu i na Zemlji. Gospodaru Svemoćni, daj nam kruh naš svakidašnji. Molimo Te Bože, oprosti nam kako i mi praštamo dužnicima svojim. I ne uvedi nas u napast nego nas izbavi od zla. (Mt6)  Amen – Bože uslišaj!
A naš predak, od Boga nadareni i općeprihvaćeni vjerovjesnik Abraham/Ibrahim ovako se molio: O Bože, Jedini – Svemoćni i Milostivi! Molim Te Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći. (K26) Amin/Amen – Bože uslišaj!
A kako se Isus molio? Neki uglednik upita ga: „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Isa reče: „Što me zoveš dobrim? Niko nije dobar, doli Bog jedini. A zapovijedi znaš: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj svoga oca i majku!“ (Lk18)
Još davno prije njega to isto svjedoči Mojsije, a zapovijed je prva: „Povrh svega je vjera u Boga jedinoga!“ Druga je: „Ne pravi sebi lika i obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.“ (Izl20)
David je zapisao: „Ja liježem, spavam i ustajem, jer me Gospodar čuva.“ ,... „Hvalit ću te, Gospode, Bože moj, svim srcem svojim, slavit ću ime Tvoje dovijeka.“ (Ps3;86)
 „Čitaj“ – prenosi Muhammed – „Uči na putu Stvoritelju koji sve stvara i u ime Tvorca kazuj: Stvara čovjeka od klice u trunu! Čitaj i uči nadahnut plemenitošću Boga koji čovjeka opismenjuje i poučava stoga, da bi ga ono što ne zna naučio. Ali zaista, čovjek granica nema kad sebe uzme za centar sistema i uzobijesti se. A uistinu, svako se vraća svome iskonu, Tvorcu. Zato, samo se Njemu moli i klanjaj do nogu i jedino tako se približuj i sebe pronađi, u Bogu!“ (K96),
U proslovu navještenja Božje riječi stoji: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ (Iv1)
Zato se riječima molim i:
„Tražim zaštitu Gospodara nade: od zla stvorenih koji stalno žbire, od zla mrkle noći kad prekrije tama, od zla smutljivaca koji smutnju šire, od zla zavidnika kad je zavist sama.“ (K113)
„Tražim zaštitu u ljubavi: Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi! Od zla napasnika koji donosi zlo u misli ljudi, koji unosi zle misli u dušu i srca ljudi: bio pri ljudima ili od ljudi.“ (K114)
Jer, kako Isus reče:
„Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni moći Božje? ... niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ... kako Bog reče: Ja sam Bog ljudi; Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvih, nego živih.“ (Mk12),
a Muhammed kazuje:
„ ... kada se Knjiga razlista i kada se zlo od dobra razluči, tada će svaka osoba znati šta je zavrijedila. Pa, kuda vi idete? Knjiga je samo opomena svjetovima, onome od vas ko hoće da je na Pravom putu, a vi ne možete ništa postići, nego samo ono što hoće Gospodar svjetova – Bog.“ (K81)
Završavam molitvu dok čitam, prizivam i molim:
„Da prevlada Božja milost i zavlada vjera od Boga u ljudima svima, ti blagosiljaj Tvorca svoga i moli oprost. On, zaista prašta i pokajanje prima!“ (K110)
„Uistinu, s teškoćom ima i lahkoće i zaista, s teškoćom je i olakšanje. Zato, kad si slobodan potrudi se i moli se, i jedino tako se obraćaj i približuj svome Gospodaru!“ (K94)
Amin/Amen – Bože uslišaj!

15.09.2017.

SSUDSKA VLAST U BIH: u ćorsokaku?!

(napisano prije 5 godina, a danas je isto, i gore)
Između apsurda i paradoksa?

Bosna i Hercegovina na putu u građansko društvo.
Vijest dana (17.4.2012.): Ustavnopravna komisija Parlamenta BiH nije podržala prijedlog zakona o prestanku važenja Zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH (prijedlog predstavnika RS-a). Režimski mediji u RS-u prikazali su to kao još jedno ignorisanje RS-a, a mediji u FBiH su informaciju uglavnom ignorisali, kao da se radi o nekom nevažnom pitanju, a razmatra se u najvišem zakonodavnom tijelu Bosne i Hercegovine. U principu, radi se o suštinskom odnosu prema državi BiH i pokazuje se njeno stanje, koje je i po nekim drugim pitanjima, dovedeno u poziciju između apsurda i paradoksa. Zašto je to tako?
Kažu da se u BiH gradi građansko društvo po ugledu na Zapad. Je li to tako?
Zapadno građansko društvo, po meni, izgradilo se na premisama vjere i principima demokratije. Kod nas se u prethodnom periodu izgrađivalo socijalističko društvo na premisama ateizma i principima autokratije. Danas se u BiH samo poziva na građansko društvo po ugledu na Zapad, ali je pristup nelogičan, a put je problematičan. Naime, premise vjere su preuzele tzv. nacionalsocijalističke partije koje djeluju na principu autokratije, a na premisi ateizma su nastale tzv. socijaldemokratske partije koje su zadržale princip autokratije.
I kod jednih i kod drugih radi se o prividu demokratije i sva politička borba se svodi na to kako se dočepati vlasti. Građansko društvo i demokratija su u drugom planu. Mi još nemamo demokratski proces koji će producirati građansku svijest, niti građansku svijest koja će napraviti demokratsko društvo. Kako god, što se tiče građanskog društva u BiH, ostaje da se molimo Bogu, a opet, sve božije poruke govore da se stanje u narodu (društvu) neće promijeniti sve dok narod ne promijeni sebe.
 Država je okvir za neko društvo i počiva na tri temeljna stuba: zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Poštivanje tih temelja je preduslov funkcionisanja države i njenog društva. Stabilnost Zapada je upravo odraz primjene tih načela.
Premda je danas i Zapad u krizi jer, po meni, uz poštivanje principa demokratije čini otklon ili čak zanemaruje premise vjere: Milosrđe zaostaje iza nemilosrdne kapitalizacije i globalizacije, a moralne devijacije su daleko od prirodnog stanja; od legalizacije homoseksualizma do glorifikacije hedonizma.
Dakle, i društva Zapada su pred izazovima i pitanje je kuda to sve vodi? Doduše, demokratija sama po sebi stvara proturiječnosti, ali i uspostavlja mehanizme razrješenja, pri čemu je poštivanje temelja države (zakonodavna, izvršna, sudska vlast) neupitno.
Kakvo je stanje kod nas?
Zakonodavna vlast u BiH je marionetska (iako su izabrani voljom naroda, narodni predstavnici samo slušaju šta kaže Vođa(e); npr. ne mogu da se dogovore kako da se ispuni banalni zahtjev da su svi stanovnici BiH pred Zakonom jednaki – pitanje presude Sejdić-Finci).
Izvršna vlast je manipulatorska (zapostavlja se položaj naroda, a za vlastite prohtjeve itekako brinu; onda nije ni čudo da društvo sa tri miliona stanovnika ima pola miliona nezaposlenih i još više nezbrinutih).
Sudska ili sudbena vlast je treći stub koji se drži na staklenim nogama, ali može imati sudbinsku ulogu za društvo u Bosni i Hercegovini. Ona nije marionetska, neovisna je, i mora da poštuje samo „volju“ Ustava i Zakona. Nije ni manipulatorska, a nema ni potrebe jer je u odnosu na ostale javne djelatnosti sasvim pristojno plaćena i situirana. Nije ni servilna, niti poltronska, što je ostalo od nasljeđa prošlog sistema jer su, srećom, većina takvih prešli u advokate i notare. Zašto sudska vlast ne bi mogla (poput primjera u Hrvatskoj) da bude prelomnica u uspostavljanju pravne države i priključenja BiH Zapadu?! Druge alternative nema.
Scenario, koji možda neki priželjkuju, i koji nije dobar za Bosnu i Hercegovinu jeste da se u perspektivi dogodi bosansko proljeće (poput arapskog proljeća) gdje će opet najtanji kraj izvući obični građani Bosne i Hercegovine. Kako se na obične ljude i ne računa, računam da će se potvrditi da je BiH zemlja apsurda i paradoksa i da će apsurdno pitanje ukidanja Suda i Tužilaštva BiH dovesti do paradoksalne promjene stanja u BiH, i da će se konačno krenuti ka uspostavljanju pravne države u BiH.

07.06.2017.

POZIV REISA CERIĆA EUROPSKIM MUSLIMANIMA

facebook: DrMustafaCeric.Official (5. juni 2017.)
POZIV EUROPSKIM MUSLIMANIMA: OKUPIMO SE OKO ZAJEDNIČKE RIJEČI S NAŠIM KOMŠIJAMA ZA MIR I SIGURNOST U EUROPI

Ne postoji recept za siguran uspjeh, ali postoji recept za sigurni poraz. Recept za siguran poraz je nasilje u "ime Allaha".
Nikad se nisam osjećao tako ružno i tako porazno kao danas dok slušam medije širom svijeta kako je posljednji krvavi napad u Londonu izveden u "ime Allaha". Ne mogu to da prihvatim zato što nije samo moja vjera, već je i moja spoznaja da moj Allah nije ni mrzitelj, ni nasilan; moja vjera nije ni nož, ni teror. Moj Allah je Ljubostiv i Milostiv; moja vjera je zdrav razum i topla riječ. Ali, kako da to objasnim mojim komšijama u Europi. Nakon Mančestera i Londona, oni nemaju volje da slušaju moju priču o vjerskoj ljubavi i vjerskoj ljepoti. Njih ta moja priča više ne zanima. Njih zanima šta sam podezeo da se krvavo nasilje "u ime Allaha" na ulicama europskih gradova zaustavi?! Podizimao sam, ali očito nije bilo dovoljno!
Priznajem, nikad se nisam osjećao tako zbunjen i tako nemoćan da objasnim šta se to događa u i oko mog ummeta. Objašnjavao sam to urotom protiv muslimana. Tješio sam se da je to prolazno. Obrazlagao sam da je riječ o ekstremnoj manjini. Nisam želio da se time opterečujem. Tumačio sam da je to politička igra svjetskih moćnika oko bogatsva muslimana. Slušao sam one koji govore: "oni mrze muslimane". Sve mi je padalo na pamet osim da priznam da moj ummet ima veliki problem u sebi i oko sebe.
Ali, sada sam shvatio: moj ummet ima velikih problema, od kojih je najveći problem negiranje problema, kao i delegiranje vlastitog problema drugome da ga rješava. Shvatio sam, dakle, da moram biti glasan i jasan da moj ummet ima problem, kojeg ne smije više negirati, niti ga smije više delegirati drugome. Prije svega, moj ummet mora riješiti problem u sebi da bi mogao rješavati probleme oko sebe. Jer, problem kojeg moj ummet ima u sebi je mnogo teži i opasniji od problema kojeg ima oko sebe. Znam da ima onih koji će prigovoriti zašto je krvavi napad protiv nevinih civila u Mančesteru i Londonu važniji od krvavih napada u Palestini, Kabulu, Mosulu, Sani, Misrati... Nije važniji, ali jest opasniji za muslimane u Europi, koji su se uglavnom doselili iz država s muslimanskom većinom, bježeći otuda i tražeći ovdje u Europi mir i sigurnost za svoju djecu. Sada su taj njihov mir i sigurnost, što su ih dosada imali, uveliko ugroženi. Nakon Mančestera i Londona, a prije toga Pariza, Berlina, Ziriha..., nadvio se veliki oblak neizvjesnosti za muslimane u Europi. Europski muslimani moraju biti svjesni toga.
Stoga, Europski muslimani moraju biti glasni i jasni ne samo u osudi nasilja u "ime Allaha", već moraju poduzeti konkretne korake protiv zloupotrebe islama na bilo koji način. Europski muslimani moraju imati jedan jasan i nedvosmislen glas u borbi protiv nasilja. To nije više stvar dobre volje pojedinaca i grupa radi međuvjerskog dijaloga, već je to egzistencionalno pitanje islama i muslimana u Europi.
Zbog toga, pozivam Europske muslimane da se što prije okupimo oko "zajedničke riječi između nas i njih", naših komšija u Europi bez obzira na vjeru i naciju kako bi pred Bogom, pred sobom i pred njima položili zakletvu na mir, sigurnost i komšijsku slogu, na koju nas obavezuje naša vjera islam i naša islamska kultura. U stvari, treba da položimo zakletvu da ćemo se zajedno s našim komšijama boriti protim nasilja u "ime Allaha". To mi, sadašnja genracija Europskih muslimana, dugujemo našim potomcima. Ne smijemo naše dugove ostavljati našim nedužnim potomcima! Nema vremena za oklijevanje! Nema prostora za kalkuliranje! Nema izgovora za koketiranje! Nema opravdanja za čekanje! Nema spasa u šutnji! Nema smisla u neodlučnosti i neutralnosti! Nema kolektivne nevinosti dok se ne osude i ne izoluju pojedinci! Nema islamu i muslimanima budućnosti u Europi osim u suživotu i toleranciji s europskim komšijama! Ako mi danas ne uradimo što nam je farz, sutra će nas kleti naši potomci!
Allahu Svemoćni, osnaži nas u zdravom razumu i toploj riječi! Sveznajući Allahu, pouči nas kako da živimo u miru i sigurnosti s drugima! Allahu Milostivi, spusti Tvoju blagost i milost na naša srca pa da volimo ljude i s njima da živimo u slozi! Amin!

Moj komentar:
Poštovani reise Ceriću, svaka čast za ovaj angažirani tekst koji samo potvrđuje Vaš renome. Dokle će se to čuti, samo Allah zna, ali bi bilo dobro da ga pročita svaki musliman i nemusliman, teista i ateista. Ako mogu dodati: Danas je islamu potrebna REFORMACIJA. Mogu li muslimani imati Martina Luthera? Mogu i trebaju. Islam se mora osloboditi balasta arapskog tradicionalizma i fundamentalizma.
Uostalom, Kur'an je univerzalna poruka cijelom čovječanstvu. Možda njegovu suštinu najbolje oslikava sura koja se odnosi na čovjeka koji nije Arap i sura nosi njegovo ime „LUKMAN“ – asocira na – „POGLEDAJ ČOVJEČE“ i nosi puno išareta. Kroz Lukmana se Bog obraća običnom čovjeku (bilo kojem građaninu na ovome svijetu) i savjetuje: „A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan, zaista Allahu nije ništa potrebno. Bog je neovisan i jedini dostojan hvale.“ (Kur'an, Lukman31:12)
I zato je reise Ceriću ovaj POZIV i Vaša poruka veoma važna za sve muslimane Europe, ali i cijelog svijeta. Zaista se postavlja pitanje kako se „u ime Allaha“ mogu događati zločini i nasilje. Otkud to?
Uostalom, dovoljno kazuje poruka i ono što se u navedenoj suri kaže Lukmanu i kroz Lukmana: „Sine moj! Ako učinjeno djelo i zlodjelo i nevaljaštine budu samo koliko sitno zrno gorušice, pa makar to bilo učinjeno u najtvrđem kamenu, ili u najvišim nebeskim visinama, ili u najvećim dubinama zemaljskim, sve će to Bog na javu iznijeti, i o tome svemu treba račun polagati. Zaista je Bog blag i sveznajući. Sine moj! Obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od rđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost ti je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Kur'an, Lukman31:16-18)
I zaista, ko u ime ljudi i islama ima pravo činiti zločin „u ime Allaha“?
ES-SELAMU ALEJKUM!

17.03.2017.

Revizija presude o agresiji na BiH (2)

9.3.2017.
Odbijanje revizije i veto na pravdu: fas et nefas? (pravno i nepošteno)
Međunarodni sud pravde (ICJ) nije prihvatio aplikaciju za reviziju presude o agresiji na BiH. Razlog je formalno-proceduralna validnost aplikacije, ili...? Je li tome kumovala međunarodna politika? Činjenica je da je politika već jedanput formulom veta na Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) zaustavila donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Ovo sada je na neki način veto na Sudu pravde (ICJ) čiji osnivač su upravo Ujedinjene nacije (UN). Pozivanje na pravnu proceduru u konačnom revidiranju zločina genocida je uistinu morbidno. Ako imperativ moderne civilizacije nije istina i pravda, onda cijeli međunarodni poredak na čelu sa organizacijom UN je samo farsa.
Ali agresija i genocid se nije desio tamo negdje. I ne može se reći da međunarodna zajednica stoji po strani. Već u prvoj presudi je ICJ presudio da se desio genocid u Srebrenici i to pod komandom vojske i policije entiteta RS, a da to država RS nije spriječila. Ostaje sudski nedorečeno koliko je država Srbija dublje upletena u ratu u BiH i da se zločin genocida nad Bošnjacima jednako desio i na širem području BiH unutar entiteta RS (Foča, Višegrad, Zvornik, Prijedor, ...). Isto tako, jednako je akt genocida nad svim Bosancima (Bošnjaci, Srbi, Hrvati i građani) dugogodišnja opsada i ubijanje Sarajeva. Izvjesno je da je to sada prepušteno sudu istorije.
Ali da se vratimo na ovo vrijeme. Nevalidna aplikacija za reviziju samo pokazuje svu zamućenost odnosa unutar same BiH. Zašto Predsjedništvo BiH kao mjerodavni i najviši organ nije osiguralo legitimitet agenta pred sudom ICJ? Sva trojica članova Predsjedništva BiH su položila zakletvu da će „ ... poštovati Ustav BiH, provoditi Opći okvirni sporazum za mir i njegove odluke u cjelosti, ...“, a to ih obavezuje da štite suverenitet i nezavisnost BiH (iz preambule Ustava BiH koji je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma). Ako se nisu mogli usaglasiti trebali su odluku prepustiti Visokom predstavniku koji je vrhovni tumač Ustava i Sporazuma. Ovako, članovi Predsjedništva samo pokazuju vlastito licemjerje, diletantizam i mazohizam.
Zar nije mazohizam biti unaprijed protiv revizije (srpski član Predsjedništva BiH) kada je u ratu u BiH izgubilo život puno Srba koji su ratovali zarad tzv. Jugoslavije koja više i ne postoji. Nije li licemjerje biti neutralan oko revizije (hrvatski član Predsjedništva BiH) kada je preseljeno i očišćeno toliko Hrvata sa šireg područja BiH da je to dovelo do getoizacije i politike lamentiranja o ugroženosti. Naravno, da je neoprostivi voluntarizam i dilentatizam (bošnjački član Predsjedništva) kod već presuđenog genocida nad Bošnjacima tako voditi proces revizije da se otvara prostor za dezavuisanje. Tako neki protivnici revizije osporavaju i prvu presudu i dovode je u pitanje. Za njih je „talasanje“ priznati da je bio genocid i da se to ne treba ni sankcionisati. Degutantno i morbidno! Šta reći na sve ovo?
Prethodni post (napisan prije odbijanja revizije) možda daje odgovor.
Na ovome svijetu sve je podložno mijenjanju osim Lica Božijeg. Ili što bi rekao Heraklit: Panta rei.
Prema tome, iskonska potreba za pravdom i istinom se ne može ničim zaustaviti.

16.02.2017.

Revizija presude o agresiji na BiH

Revizija i, imaju li ljudi pravo, u načelu, da ne tragaju za istinom?
(povodom pitanja revizije presude o agresiji na Bosnu i Hercegovinu)
Pravda ima zavezane oči, ali mora imati slobodne ruke da traga za istinom i niko nema pravo stajati na tom putu. Prenebregavanje istine je bježanje od činjenica, i zato, u prvom planu treba biti pravda, a ne politika i pravne procedure. Ruka pravde ne smije prestati tražiti istinu.
Revizija (nlat. revisio) je ponovno viđenje – pregled. Danas oponenti revizije pokazuju svoj prezir prema istini i ne žele pogledati činjenicama u oči. Između ostalog, revizija je potrebna i da se ne dogodi revizionizam, odnosno relativizacija i neprihvatanje istine. To se najbolje vidi kroz nedavno okupljanje revizionista pod rukovodstvom aktuelnih lidera (patrijarh SPC, predsednik RS, predsjednik entiteta RS, ...), a upravo neustavnim povodom (9.1.2017.). Sve je bjelodano i valjda je sve svima jasno. Ne može se tek tako ignorisati već donesena presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) o genocidu i odgovornosti, što je u međuvremenu još više potvrđeno u pojedinačnim presudama bivšim liderima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). kao simbolička potvrda potrebi revizije može se uzeti i činjenica da je upravo ovih dana predsjedniku entiteta RS, zbog opstrukcije suvereniteta BiH, izrečena sankcija od vodeće svjetske države SAD-a, stavljanjem na tzv. Crnu listu na kojoj su svjetski kriminalci, apsolutisti i teroristi.
Stoga, ovo nije vrijeme za oportunizam i malodušnost. Samo i jedino istina donosi slobodu i samopoštovanje i to je jedini put ka razumijevanju, pomirenju i miru. Na to nas obavezuju i ljudski i Božiji zakoni. Potvrda tog načela, u nekom smislu adekvatnog primjera, ogleda se u nedavnom događaju planetarnog viđenja – inauguracija Predsjednika SAD (20.1.2017.). Prvi čovjek svjetske velesile priseže da će služiti građanima po Ustavu i zakonu USA zaklinjući se sa rukom na Bibliji. To je univerzalna poruka svim građanima svijeta.
A šta kaže Biblija o istini i pravdi:
„Zato odbacite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima“ (Poslanica Efežanima, 4:25)
„Đavo je krvnik od početka, i ne stoji na istini; jer u njemu nema istine“ (Evanđelje po Ivanu/Jovanu, 8:44)
Jednako isto kazuje i Kur'an:
„O vjernici, budite uvijek pravedni. Istinito svjedočite u ime Boga, makar to bilo i protiv vas samih, vaših roditelja i rođaka, bili oni bogati ili siromašni“ (Kur'an, 4:135); internet prenosi da je ovaj citat/ajet ispisan među porukama u ulazu Pravnog fakulteta na Harvardu.
„Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti“ (Kur'an, 5:8)
Kao obični građanin Bosne i Hercegovine, nadam se da je ovo skromno promišljanje, barem mali doprinos na putu istine, pravde i pomirenja u Bosni i Hercegovini.
Završavam sa nekoliko misli koje zapisah još prije nekoliko godina:
Istina
Dok ne spoznaju sebe
sklanjaju se od istine svoje
da oči drugom ne bode
i ne vide da ono što je,
otvara vidike njihove slobode
a istina je jedna, i to je.


16.2.2017.

28.01.2017.

BiH: mediji i fakta; lumpen-novinarstvo i lunatizam

BiH: mediji i fakta; lumpen-novinarstvo i lunatizam
Bez namjere da "držim svijeću" ili "sveću" direktorici Kliničkog centra Sarajevo, moram priznati da me začuđuju (ali ne iznenađuju) reakcije novinara sa njene konferencije za štampu (27.1.2017). Ne mogu se oteti utisku da ona u toj instituciji  hoće da zavede red i da stane na put javašluku, malverzacijama, protekciji, korupciji i kriminalu. Novinari (mediji) kao da nisu došli da prenesu informacije i činjenice (fakta) već da oponiraju i prozivaju. Umjesto na priču (javašluk u zdravstvu, javno i privatno zdravstvo, kriminal) kao primarnu, neki novinari su skrenuli priču na potpuno sporednu stvar. Lumpen-novinar(i) nadižu halabuku, ne oko toga o čemu se informiše, već zbog jezika kojim se informiše. Postaje najbitnije kako se neko izražava. Potpuna zamjena teza i svrhe informiranja.
Nije ni čudo kad živimo u društvu gdje se izgleda hoda zatvorenih očiju (lunatizam) i ne vidi ono šta se oko nas dešava. Kao udarnu informaciju potencirati da li se neko izražava sa "ljekar" ili "lekar" je "bolest", pogotovo u Bosni i Hercegovini. Najveći bosanski pisac koji se obavezno izučava u školskoj lektiri, nobelovac Ivo Andrić se upravo izražava ekavicom koja je ustvari modalitet i bosanskog jezika. Ako Društvo novinara BiH traži da se direktorica Kliničkog centra Sarajevo izvinjava što u komunikaciji umjesto termina "ljekar" koristi izgovor "lekar" onda je to stvarno stvar za doktora.
Da nije  žalosno, sve ovo bi bilo i smiješno. Nažalost, sve je istina!

22.12.2016.

Na kraju 2016.

Retrospektiva u retrovizoru (1990-2016)
Ususret Božića i Nove 2017. godine (umjesto čestitke)
Konjic, decembar 2016.

Izbori 1990. (objavljeni govor)
Dobro veče svima, Bosancima i Hercegovcima! Ja sam Hajrudin Sarajlić, profesor Srednje škole u Konjicu. Zahvaljujem što ste mi dali riječ. Bio sam do sada na nekoliko predizbornih stranačkih skupova, ali nigdje nisam čuo glas nekog prosječnog birača, nekoga ko ne pripada ni jednoj stranci i ne bavi se politikom. ( A kako je krenulo s navalom na politiku, ko će ostati da radi?). Govorim kao običan građanin i iznosim svoje viđenje: Savremenici smo velikih događaja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.
- Neki bi danas rekli vrijeme promjena, podržavam ih, ali za pridruživanje mi djeluju previše menadžerski.
- Neki se pozivaju na Tita, uz sve poštovanje, tu je dosta toga iza nas.
- Neki se pozivaju na vjeru(naciju) i Boga, uvažavam, ali te su stvari iznad nas.
- Ono što je ispod razuma, što valjda niko od nas ne može podržavati, poštivati i uvažavati, to su staljinizam i fašizam. Ako neko ne zna značenje, tih riječi, neka pogleda rječnik, ima i na latinici, i na ćirilici, zagrebačko i beogradsko izdanje, značenje je isto.
- A ono što je ispred nas, to je budućnost i po svim zakonima ovoga svijeta: Budućnost pripada omladini! Živjeli!
Konjic, 14.10.1990.
* * * Ovo je moj prvi javni govor i poruka koju sam izrekao na promociji ,,Saveza omladine“, (poslije Liberalni savez), održane povodom prvih višestranačkih izbora u BiH i Jugoslaviji (oktobar, 1990.). Savez su predvodili mladi političari Rasim Kadić, Martin Raguž i Đorđe Latinović. Bila je zaista predivna atmosfera u prepunoj Sportskoj dvorani Konjic, puno razdraganih i raspjevanih mladih ljudi. Kandidat za Predsjedništvo BiH bio je pjevač Nazif Gljiva, a pjevala je misica Zerina Cokoja. Spontano sam se prijavio da govorim. Gromoglasno su me pozdravili, ali nisam siguran koliko su me razumjeli. Nakon govora, prišao mi je Rasim Kadić, pružajući ruku, uz riječi: ,,Svaka čast, profesore. Vi ste prvi čovjek u mojoj karijeri kojem čestitam na govoru“. Godila mi je čestitka mladog i poznatog političara Jugoslavije, ali nisam bio sretan. Bilo je veselo, ali nije slutilo na dobro. Jugoslavija se raspadala, a predsjednici Hrvatske i Srbije, Tuđman i Milošević su potajice rasparčavali i Bosnu i Hercegovinu.
Iz današnje perspektive nakon dvadeset godina dešavanja u BiH mogu, nažalost, samo konstatirati ono što sam naslućivao.
Koliko je ,,građanska opcija za promjene“ (reformisti Ante Markovića) bila iskrena, pokazali su neki njeni akteri. Nenad Kecmanović, čiji je djed bio rodonačelnik ZAVNOBiH-a je ostavio BiH. Čuveni režiser Emir Kusturica, alias Nemanja, se okrenuo protiv BiH. Veliki pjesnik Avdo Sidran je ostao u BiH, ali je promijenio stranku. Ostao je i ,,najveći“ reformista Milorad Dodik čiji ,,doprinos“ za BiH nema potrebe obrazlagati.
Predvodnik onih koji su naslijedili Partiju bijaše Nijaz Duraković. Pokušavao je privući glasače, nostalgično dovodeći na promocije autobus statista, rudara sa bijelim šljemovima, varajući samog sebe, da bi i sam zaključio da se Jugoslavijom širi miris tamjana i na kraju je napustio i odrekao se partije koju je osnovao. Dok je Nijaz samokritički sazrijevao, zalet je uzimao Zlatko Lagumdžija da preuzme kormilo i kada bi se danas mogla povratiti neka stara vremena, on bi sigurno bio i jedini predsjednik CK (Centralni komitet).
Vrijeme je pokazalo koliko je tanka crta između nacionalne homogenizacije i kolektivne fašizacije. Većina aktera nacionalističkog opredjeljenja, koji su još živi, je u zatvorima ili na optužnicama za ratne zločine. Najpoznatiji među njima je svakako Radovan Karadžić koji za skupštinskom govornicom Bosne i Hercegovine prijeti da će muslimanski narod odvesti u nestanak i bogohulno izjavljuje: ,,I bog je sa nama, i bog je Srbin“. Danas iščekuje suđenje u pritvoru Haškog tribunala (Međunarodni sud za ratne zločine).
Nažalost, zagovornici liberalnog promišljanja su dobili najmanju podršku pa su se na kraju Rasim, Martin i Đorđe razišli. Danas liberale predvodi prof. Lamija Tanović, koja bi bila izvanredan lider kada bi u Bosni i Hercegovini postojala neka zapadnoevropska demokratija oslobođena aveta prošlosti (vjerovatno bi bila, kao što je slučaj u Njemačkoj, na poziciji ministra inozemnih poslova BiH). Ovako su liberali u BiH poput obične nevladine organizacije.
U kakvoj su poziciji mladi danas, naspram generacija od prije dvadeset godina? Koliko vidim kubure sa neopremljenim školama, neusaglašenom Bolonjom, nezaposlenošću. Ne vide gdje je perspektiva. Sjede po kafićima, čekajući ukidanje viza i dolazak boljih dana. Pri tome ne ginu (nema rata), ali svakako polahko ,,odumiru“.
Šta se to desilo i šta nam je donijelo prethodnih dvadeset godina?
Konjic, decembar 2009.
 Govor na tribini Saveza omladine Bosne i Hercegovine (1990.). To je vrijeme rušenja Berlinskog zida i simbolično dokidanje fašizma i staljinizma na jednoj strani (integracija Njemačke), a istovremeno buđenje istog zla na drugoj strani (disolucija Jugoslavije). Objavljeno u prvoj knjizi Zapisa o BiH, izd. 2010. (op.a.)
 ZAVNOBiH: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. (Prvo zasjedanje održano 25. i 26. novembra 1943.)
 Uz sve poštovanje i bogobojaznost, u ovakvom kontekstu, ne može se napisati bog kao Bog. Vrijeme je pokazalo kako je politika sa takvom parolom ugrozila sve narode Jugoslavije, i Srbe također, i dovela do parole „Nož, žica, Srebrenica“ nad kojom se zgražava cijeli svijet. Božija volja je u dobru i ljubavi, istini i pravdi.

10.12.2016.

Povodom Dana ljudskih prava

Discovery (otkriće)
Dok guglam po internetu web kanale:
Gdje je, šta je, ko je – Bog?
Otkriva se misao sama:
Bog je u nama
od iskona do beskraja.
Svijetlost – Nur!
Ko Sunce kad obasja
i nestane tama ...

Napisano na Dan ljudskih prava.
Svim ljudima koji otkrivaju sebe i osvajaju slobodu.
Konjic, 10.12.2014.


Stariji postovi