Bosna spava

Dobrodošli na moj blog

13.01.2016.

Uvod u "Zapis (o) Bosni i Hercegovini"

Uvodno obrazloženje Prije ravno 500 godina ili zapravo 1518. godine nove ere, Thomas More, građanin i vikont Londona, lord-kancelar Engleske, državnik i humanistički mislilac Evrope, u pismu-predgovoru za svoju knjigu „Utopija“, zapisuje: „Uostalom, pravo da kažem, ni sâm nisam još dovoljno načisto da li ću uopšte izdati knjigu. Ukusi ljudi su toliko različiti, nastrojenja nekih toliko ćudljiva, prirode toliko nezahvalne, rasuđivanja toliko nemoguća da s takvim kudikamo bolje, čini mi se, prolaze oni koji prijatno i veselo žive predajući se uživanjima, nego oni koji opterećuju sebe brigama kako će ponešto objaviti što bi moglo biti od neke koristi...“ Prije tačno 250 godina (1764. god.) ili dva i po stoljeća poslije Morea, građanin Pariza, književnik i filozof Voltaire (Francois Marie Aruet), političar Francuske i liberalni mislilac Evrope, u predgovoru svog djela „Filozofski rječnik“ ispisuje: „Oni koji govore kako postoje istine koje treba skrivati od naroda, ne treba da se uzbuđuju; narod ne čita; on radi šest dana u nedjelji, a sedmog dana ide u krčmu. Jednom rječi, filozofska djela su pravljena za filozofe, a svaki pošten čovjek treba da nastoji da bude filozof, ne hvaleći se da to i jeste.“ More je zatvoren, pogubljen i posthumno rehabilitovan. Voltarie je zatvoren, prognan i za života je rehabilitovan. Napredak! Je li se išta promijenilo do danas? U Evropi, da. U Bosni? Bosna je u Evropi i ovdje također više nema bojazni da zbog pisanja budete progonjeni. U Bosni danas, za razliku od Evrope, progoni vas misao da li ima smisla pisati? Danas (početak 2013. god.) evo ispisujem ovaj tekst i isto sam zapitan: Da li treba pisati i da li će to neko čitati? Pretpostavljam da istu zapitanost ima većina bloggera i vjerujem da je odgovor sadržan već time da pišemo i čitamo na bloggu. Pokušavam da idem korak više i, ovaj prvi post u 2013. godini iskoristit ću za predgovor-uvod svoje knjige koju upravo počinjem sastavljati. Pri tome, ako i nisam filozof, mogu barem nastojati da budem pošten. More piše u osvit Reforme, Voltaire piše u osvit Revolucije, a mi pišemo u osvit ...? Prije čitavih 1000 godina (1013. god.), svestrani naučnik sa istoka, filozof i liječnik Ibn Sina (Avicena) rođen u Buhari (Perzija) pišući o Istoku i Zapadu u knjizi „Logika istočnjaka“, i sam poklonik Aristotela sa zapada, kritički se osvrće na njegove sljedbenike : „Takvi su svo svoje vrijeme bili zaokupljeni onim što prethodnici njihovi rekoše, ne nalazeći prilike da se svome umu obrate; a, ako bi se takva prilika i pružila, nisu sebi davali slobode da riječi prethodnika posmatraju kao nešto čemu bi se moglo štošta dodati, ili što bi se moglo ispraviti, ili, bar, iznova sagledati.“ Prije punih 1400 godina (610. god.), Muhammed, veliki prorok i državnik, arapski mislilac iz Meke (Arabija), kao pokretač islama prenosi božansku poruku u knjizi „Kur'an“: „Knjigu ti objavljujemo, blagoslovljena je, da bi oni (ljudi) o riječima njenim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni poruku primili“ (38:29). „Mi smo tebe poslali samo zato da radosne vijesti donosiš i da opominješ“ (25:56). Osnova islama izražava se preko Kur'ana kao posljednje Božije knjige i kroz životnu pouku (hadis) Muhammeda kao posljednjeg Božijeg poslanika (od vremena njegovog progonstva i izbavljenja-Hidžre broje se hidžretske-lunarne godine; sada je 1434. h. god., tj. po H.). Prije upravo navršenih 2000 godina, tj. na samom početku poimanja nove ere (tada 0. god. n.e.), rođen je Isus Krist (Isus Nazarećanin) u Betlehemu (Judeja), po kojem se i računa vrijeme nove ere u solarnim godinama (sada je 2013. god. n. e., tj. po Kr.). Istovremeno je učitelj, čudotvorac i prorok. On je čovjek Istoka i Zapada, rodonačelnik kršćanstva u kojem je prihvaćen kao Mesija, spasitelj čovječanstva, koji kroz Evanđelje poručuje: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš“ (Lk 6,36). „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). Evanđelje i drugi zapisi čine Bibliju (Sveto pismo) koja je temeljna knjiga (kanon) vjere u Isusa i Boga u kršćanstvu. I Ibn Sina i Muhammed i Isus su za života bili omalovažavani, maltretirani i proganjani, a Isusa su poput najvećeg prestupnika i zlikovca na kraju mučenja prikovali na križ i tako ostavili da izdahne. Kakva su to ljudi vrsta? Šta je čovjek? Gdje smo danas nakon dva milenija nove ere? Je li se šta promijenilo? Ne zanosim se mišlju da odgovorim, ja sam samo običan čovjek, ali ću kao ovovremeni građanin i slobodan čovjek da iznesem svoje mišljenje. I sam se pitam šta je to čovjek? Naravno, moje znanje je malo i pamet slaba da odgovorim, ali koliko znam, niko na svijetu to nije ni odgovorio i mogu se samo složiti sa svima onima koje sam pukim slučajem prethodno naveo (Isus, Muhammed, Ibn Sina, More, Voltaire) da se ne mogu ni dobiti svi odgovori od čovjeka, osim od Boga. Čovjek je, po mom skromnom mišljenju, uistinu Božije stvorenje i, zato, čovjek za čovjeka ostaje vječita enigma. Prema tome, čovjek ne može ni znati cjelovitu istinu i za otkrivanje iskona ostaje mu put približavanja Bogu. Pri tome, koliko god se uzdigao ne može biti Bog, ali uzdizanjem postaje bolji čovjek. Drugačije je besmisleno, jer, onda čovjek poništava sebe. Ako čovjek apsolutno ne bi priznavao Boga ili ako bi čovjek uistinu dosegnuo Boga, svejedno, onda on nije čovjek. A zašto ne biti Bogom dan čovjek i prihvatiti ono što Isus jednostavno kaže: Ja sam onaj koji jesam (Ehyeh Ašer Ehyeh)! Ulogu tumača odnosa čovjeka i Boga preuzela je religija. Kada se sagleda ova nova era postavlja se pitanje koliko je religija bila uspješna? Da li je čovjek postao bolji čovjek? Odatle, ne čudi da je moderno doba donijelo da se na religiju gleda sa skepsom i indignacijom, ili, da se čak ista odbacuje pod izgovorom da je religija „opijum za narod.“ Paradoksalno, ali je činjenica da su i vodeći predstavnici ateizma, isto kao i prethodno navedeni velikani teizma, bili šikanirani, zlostavljani i proganjani. Zato ću ovu kratku hronologiju završiti sa događanjima i ličnostima ateističkog nazora iz novijeg doba nove ere. U današnjem vremenu, njihov život i djelo se još interpretira sa kontroverzom, a evo, kako su se oni izjašnjavali. Prije nešto manje od 150 godina (1867. god.), Karl Marx iz Triera (Njemačka), filozof i politički ekonomist, revolucionar i utemeljitelj komunizma zapisuje u „Kapitalu“: „Jedina misao despotizma jeste preziranje čovjeka, oduzimanje čovjeku čovječnosti“, i propagira ideju: „od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.“ Prije nešto više od 50 godina (1950. god.) Josip Broz Tito iz Kumrovca (Hrvatska), političar i državnik, predsjednik Jugoslavije i tvorac samoupravnog socijalizma na društvenoj svojini, prilikom izglasavanja Zakona o radničkom samoupravljanju kaže: „Cilj samoupravljanja je da svako odlučuje o plodovima svoga rada“...“socijalistička revolucija ima zadatak da potpuno oslobodi ličnost putem ukidanja vladavine čovjeka nad čovjekom.“ I Marx i Tito su zbog tih ideja bili maltretirani, osuđivani i protjerivani. Marx je sahranjen u Londonu (Engleska) kao apatrid (čovjek bez domovine). Tito je sahranjen u Beogradu (Srbija). Umro je kao „najveći sin“ Jugoslavije (zemlje koja više ne postoji). Nisu li i oni radili za dobrobit čovjeka? Može li se postići da na ovom svijetu vlada DOBRO i da ne bude ZLA? Taj ideal, po mom skromnom sudu koji sam prethodno iznio, moguće je postići putem VJERE u BOGA. Može li postojati JEDINSTVO vjere ka tom cilju? Može. Odnos prema čovjeku određuje i moj odnos prema Bogu. Moj prvi korak (iz razuma, a ne iz emocija) jeste gledište da su mi jednako bliski i Isus i Muhammed i Marx i Tito. Danas na svijetu živi sedam milijardi ljudi, svi su posebni i različiti, i ni jedan nije isti (metoda uzimanja otiska prstiju ljudi je zvanični način utvrđivanja identiteta svake osobe na svijetu – daktiloskopija). Koliko milijardi je živjelo prije i koliko milijardi će ih još biti? A ljudi su samo mali djelić svijeta. Šta je to što ih povezuje u toj različitosti ako nije Bog? Gdje smo danas u vjeri za boljeg čovjeka – vjeri u Boga? Dakle, kao obični građanin ovog svijeta, čovjek-vjernik i laik, suvremenik prelaza drugog u treći milenij nove ere, ne mogu, a da se ne zapitam o ovovremenim dešavanjima kao što su genocid u Ruandi (1994.g.), u Bosni (1995.g.), terorizam u New Yorku (2001.g.), Gazi (2008.g.) itd, itd... Dotiču me sva ta dešavanja, ali pišem i sagledavam o onome što su meni bili neposredni događaji i što imam kao vlastito iskustvo. Pišem o Bosni. No, sve je u nekoj kosmičkoj povezanosti i otuda za zapis o Bosni ovakav uvod. U ovom vremenu sveopće informatizacije i globalizacije svijeta, s jedne strane, Bosna je evidentno refleksija dešavanja u svijetu, a s druge strane, Bosna je očigledno paradigma Evrope i Svijeta. S toga ne začuđuje da je BiH, na neki način, pod upravom šire međunarodne zajednice kroz institucije PIC-a (Peace Implementation Council) i OHR-a (Office of the High Representative) koje su formirane od strane UN (United Nations) i danas vodećih država svijeta. Pitanje je kako Bosnu ozdraviti? O tome sam ponešto propitivao u svojoj prethodnoj knjizi „Zapisi, pisma i poruke o Bosni i Hercegovini @ izgubljene godine 1990-2010“ zapisujući o ratu i ljudskim pravima, o građaninu i nacijama. Ovo je sada samo nastavak te knjige na istu temu i možda nešto više o vjeri, o čovjeku i religiji. A Bog je prisutan u svakom zapisu, i tada i sada. Bilo je i reakcija na te zapise i, zaista ohrabruje da su sve za koje znam bile pozitivne i afirmativne. Neke se jednostavno same po sebi uklapaju u ovu knjigu i ne mogu, a da se ne osvrnem na njih. U vezi Bosne, nekoliko zapisa-pisama sam slao i na adresu Ambasade USA u Sarajevu. U to vrijeme (2008.g.) desio se u USA jedan povijesni događaj. Za Predsjednika USA, prvi put u historiji izabran je crni čovjek, Barack Husein Obama (rođen na Havajima, od oca crnca, muslimana iz Kenije i majke bjelkinje, kršćanke iz US). Poslao sam pismo-čestitku preko ambasade i, na moje veliko iznenađenje, dobio sam pismo od ambasadora Charlesa Englisha sa odgovorom: „Iskreno Vam hvala za ljubazno pismo i čestitku novoizabranom predsjedniku Baracku Obami koju smo mu jučer proslijedili. Izuzetna podrška Sjedinjenim Državama i našem demokratskom procesu koju smo dobili ovim izborima čini nam veliko zadovoljstvo. Veoma cijenimo reakcije građana, poput Vas, iz cijele Bosne i Hercegovine koji su odvojili svoje vrijeme da bi obilježili ovaj veliki trenutak u historiji Sjedinjenih Država.“ Uslijedio je i ambasadorov poziv na prijem povodom obilježavanja tada 234. godišnjice Dana nezavisnosti SAD što je za mene, kao običnog građanina, bio poseban doživljaj i velika čast i zadovoljstvo. Koincidencija? Dok ovo ispisujem (21.1.2013.) na TV-u je direktan prenos inauguracije i polaganja zakletve Baracka Obame za Predsjednika USA u novom mandatu (izabran po drugi put 2012. g.). Predsjednik Obama je zakletvu položio jučer (nedjelja, 20.1.) u Bijeloj kući u krugu porodice, poštujući Ustav da se zakletva polaže na 20.1., a danas (ponedeljak, 21.1.) ponovo polaže zakletvu ispred Kaptola (Kongres) pred okupljenim narodom ispoštujući vjerski običaj da je nedjelja: „nedjelja.“ Poslije zakletve sa jednom rukom na Bibliji i otvorenim dlanom druge ruke (kao kod bosanskog pozdrava), Obama je održao govor i pozvao na DOBRO, JEDINSTVO, VJERU i prisegnuo: Tako mi BOG pomogao! U ime duhovne bliskosti, sa najboljim željama povodom drugog izbora za Predsjednika SAD, Baracku Obami upućujem, po drugi put, isto pismo-čestitku i zapisujem to i u ovoj knjizi (pismo-čestitka u prilogu). U prethodnoj knjizi pisao sam i o poslijeratnoj privatizaciji u BiH i nakaradnim Zakonima o privatizaciji tj. o pretvorbi društvene svojine u privatnu (od stanova i zgrada, do preduzeća i fabrika). Danas je u BiH jedno od najvažnijih političkih pitanja, revizija takve besmislene privatizacije. Zakoni privatizacije su doveli do apsurda da se društvena svojina poistovjeti sa privatnom ili još većeg apsurda da se negira izvorna privatna svojina. Tako se desilo da prvi bosanski kardinal i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, zamalo bude deložiran iz stana svoje biskupije. Lično sam doživio poniženje deložiranja iz tzv. društvenog stana, ali za mene je deložiranje kardinala bio vrhunac apsurda i kardinalna sramota države BiH. Kao obični građanin uputio sam pismo podrške kardinalu Puljiću kao vrhbosanskom nadbiskupu, ali i kao građaninu i čovjeku. Na moje suosjećanje kardinal je odgovorio: „Posebno Vam hvala na solidarnosti u ovoj mojoj nevolji radi apsurdnosti zakona. Ovim najiskrenije zahvaljujem na knjizi sa posvetom kao i na ljubaznom pismu. Odmah sam pročitao ukazanu stranicu i uvjerio se u apsurdnost zakona, koji nanosi nepravdu, nakon nepravednih posljedica Daytonskog sporazuma, gdje se legalizirala ratna dostignuća. Vrlo rado ću posvetiti vrijeme knjizi, te ponovo s Vama obnavljati preživjelu stvarnost, ali i sadašnjost koju moramo uzeti u ruke i vjerovati da će Božja pravda pobijediti.“ Kardinal nije deložiran i u tome vidim djelić Božje pravde, a to je samo mali djelić od onoga što u BiH treba ispraviti. Zahvaljujem kardinalu na odgovoru i osjećanju razumijevanja, a posebno na poruci za sadašnjost „koju moramo uzeti u ruke i vjerovati da će Božja pravda pobijediti“. Ja u to vjerujem, pogotovo što vjerujem i često iznosim da je svima nama „Bosna Bogom dana“. Vjerujem da će u iskrenoj vjeri, ma na kakav god ih način izražavali, naše molitve biti uslišene. Vjerujem da je u iskrenoj vjeri za Bosnu i moj prijatelj, glavni imam džamije „Kralj Fahd“ u Sarajevu, hatib Nezim Halilović Muderris koji u svojim hutbama (propovijed) uvijek ponovi: „Braćo i sestre! Budimo od onih koji su iskreni u svome vjerovanju, djelima i govoru i natječimo se u dobru! Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što ne možemo podnijeti, učini nas od onih koji su iskreni i koji ispunjavaju svoje obaveze, učini nas u našim očima malim, a u očima ljudi i kod Tebe velikim, uputi naše potomke, oprosti nam grijehe i počasti nas u Džennetu, društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!“ Iako ponekad otvoreno oponiram nekim njegovim i drugačijim pogledima i stavovima, cijenim riječi uvaženog muderiza (učitelja) da je knjiga dobra. Gledam to kao uvažavanje, s obostranim poštivanjem, što je temelj našeg razumijevanja. Imponira i znači mi njegova pozitivna kritika. Što se tiče kritika, između ostalih, jedna od meni svakako važnih je od sugrađanina Stojana Miloševića, ekonomiste i vijećnika Opštine Konjic, koji je i član odbora crkve „Sv. Vasilije“ i srpskog društva „Prosvjeta“ Konjic. Svake godine me raduje njegov poziv na svečanost javne proslave pravoslavnog Božića u Društvenom domu Konjic koja mi uvijek iznova pokazuje kako se ljudi raznih religija i uvjerenja, teisti i ateisti, svejedno, ako su u dobroj namjeri, mogu zajedno družiti uz poziv: „Mir Božiji, Hristos se rodi!“ Stojan je, kao i ja, u Konjicu proživio i preživio ovaj rat u BiH, a za moju knjigu o tom ratu jednostavno kaže: „Svaka čast: napisana kratko, jasno i pošteno.“ I tako, od velikana dođoh do prijatelja i sugrađana, te ljudi koje viđam svakog dana, mojih komšija. Njihova ocjena mojih zapisa i jeste najvažnija i ona determiniše moje pisanje. Ako me ne razumiju ljudi oko mene koji su poput mene, onda se pogotovo javlja pitanje s početka ovog zapisa: kome i zašto pisati? Danas je cijeli svijet tako mali, a mi smo ipak najveći kada smo u svojoj mahali sa svojim komšijama sa kojima se uživo susrećemo, pozdravljamo, razgovaramo ili jednostavno pretpostavljamo da su tu negdje, blizu. Njihove izjave su različite, ali sve su, što me jako raduje, zaista ohrabrujuće. Nastavnik i kolega Elvedin Tabaković, pri prvom susretu nakon čitanja knjige oduševljeno mi veli: „Pročitao sam je u jednom dahu.“ Susjeda Marija Ficher, stomatolog, šaljivo dobacuje: „Nije Dostojevski, ali je dobro“, a novinarka Vesna Begtašević, pomalo profesionalno dodaje: „Nisi ti Hajrudine ono, običan čovjek.“ Pravnica Kemija Prevljak govori mi sasvim ozbiljno: „O ovome će se pričati tek kad prođu godine“, a službenica Jasmina Macić dobronamjerno komentariše i pita : „Lijepo zapisano; kad će nova knjiga?" Najdraža i najiskrenija ocjena mi je od najmlađeg komšije, malog Mirze Mustafića koji je đak osnovne škole i koji me začuđeno pita kao da sam neko iz njegove čitanke: „Jesi li ti Hajro, ovo stvarno sam napisao?“ Mirza je još mlad i ne zna da „život piše romane“ pa da svaki obični čovjek, iako nije pisac iz čitanke, može da napiše knjigu. I on voli da čita i zapisuje. Njegova dječija radoznalost vraća me u moje djetinjstvo, osvježava moje iskustvo i navodi da sada zapišem: „Život nije u knjigama, ali se iz knjiga može naučiti o životu.“ Priznajem, bilo je rijetkih sugestivnih primjedbi kao „nije neka literatura“ i „trebalo bi da čitam dobre pisce“ što prihvatam kao dobronamjernu kritiku, ali podsjećam da sam u pogovoru zapisao: „Nadam se, da će ovo moje pisanje, bez ograda propisanog stila i forme, rekao bih nekakav pop-art ratnog i po-ratnog dešavanja u BiH, pomoći barem mali trun da se sagleda prošlost kako bi se gradila bolja budućnost bez rata i ubijanja.“ Nastavljam pisati isto. Kako će sada gledati na ovu novu knjigu, ne znam, ali evo od velikana dođoh do njih i sebe, naše mahale i čaršije koja je u Bosni, a Bosna je ono što rekoh: paradigma Evrope i svijeta. Kad kažem Bosna mislim i na Hercegovinu koja je rođena iz Bosne. Bosna i Hercegovina je višenacionalna, višereligijska i raznolika zajednica, a opet svima u svijetu je dovoljno znano: Bosna. Dotičući se velikih tema, ja u stvari hoću da pišem o nama, običnim ljudima, pokušavajući sagledati i razumjeti kako da budemo svi bolji ljudi i kako da nam svima bude bolje. Mi ne možemo ispraviti prošlost, ali možemo popravljati sadašnjost i graditi budućnost. Kako Bosnu ozdraviti je složeno pitanje i ima višeznačan odgovor. Razmišljajući o tzv. „nacionalnom pitanju“ u BiH, u jednom ranijem eseju sam zapisao: „Uljuljkivanje u stvaranje neke apsolutne nacionalne, nadnacionalne ili anacionalne svijesti u BiH je čisti anahronizam i kočnica razvoja novih društvenih odnosa. Bosna i Hercegovina je objektivno jedino moguća na sintezi građanskog i nacionalnog, u atmosferi otvorenog društva tolerancije i kulture pristojnosti komunikacije koju trebamo svi da razvijamo.“ Govoriti o nacijama u BiH, tu je odmah i pitanje religija. Bosna je kao nijedno mjesto na svijetu, već odavno, izraženi susret pravoslavlja, katoličanstva i islama, ali i bogumilstva, judaizma i ateizma. Kao što u BiH nije jedna nacija, pogotovo nije jedna religija. Kako pomiriti antagonizme i postići jedinstvo? Religija u tome ima veliku ulogu, ali sve prisutne religije moraju prvo pomiriti antagonizme unutar sebe. Kasnije ću o svom ličnom odnosu prema religiji, ali iz ugla običnog bosanskog čovjeka, a vjerujem i bilo kog čovjeka na svijetu, bilo bi dobro da je religija ono što kaže Voltaire: „Prava religija treba da bude za sva mjesta i sva vremena; ona treba da bude kao sunčeva svijetlost koja obasjava sve narode i sva pokoljenja.“ Za Bosnu bi bilo još bolje kad bi imala jednu jedinstvenu svesvjetsku religiju o kojoj, u uvodu svoje knjige o Isusu, govori suvremenik Holger Kersten: „Ova religija neće ugraditi svoje ciljeve u vanjski i prolazni svijet, niti će pridavati važnost pojavnosti, već će se u potpunosti usmjeriti ka velikom duhovnom buđenju, okrenuti ka transcedentalnim vrijednostima. To je pravi način za 'oslobađanje od zla'.“ (izd. J. Timotijević, Beograd, 1980.) Koliko se postojeće religije mogu približiti ovim idealima? Za pozdraviti je ono što radi Međureligijsko vijeće u BiH, formirano 1997. godine u Sarajevu, a kojeg su osnovali: bosanski reis ulema Mustafa Cerić (islamska zajednica), mitropolit dabrobosanski Nikolaj (srpska pravoslavna crkva), nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić (rimokatolička crkva) i ambasador Jakob Finci (jevrejska zajednica). Jedinstveno izražavanje lijepih želja je već korak bliže i ohrabruje njihova zajednička novogodišnja poruka: „Budimo ljudi kakve nas je Bog stvorio, budimo bliski jedni drugima. Krenimo putem mira, istine, napretka i blagostanja. Molimo se Bogu da svim vjernicima i građanima BiH podari mir, zdravlje i blagodati dostojne čovjeka u 2013. godini.“ Kao građanin i vjernik pridružujem se željama i molitvi, ali se kao laik pitam koliko se oni mogu izdići iznad prakse samih religija? Sam papa Benedikt XVI u svojoj božićnoj (novogodišnjoj) poruci priznaje da se religija može „razboliti“. Kako religiju liječiti? Religija ne bi trebala gledati nazad, ona bi trebala otvarati puteve za naprijed. Ono što se može generalno zapaziti kao potreba promjene unutar prisutnih religija, da se zaključiti iz svakodnevnih prezentacija informativnih medija. Katoličanstvo se treba osloboditi dogmatizma i preispitati svoj celibatizam (javnost o tome polemiše, a promišlja i sam papa). Pravoslavlje se mora osloboditi ideologizacije i mitologizacije (upitno je kad se religija nacionalizira kao kod srpske pravoslavne crkve pa se onda, kako primjećuje disident Mirko Kovač, ponaša kao da je komunistička sekta). Islam ne smije tolerisati anahronizam i fanatizam (nepojmljivo je da musliman, pripadnik islama kao religije umjerenosti, bude terorista). Judaizam nije toliko zastupljen u BiH, ali zasigurno ima uticaja, također pati od dogmatizma, mitologije i anahronizma. Ono što svakako ima uticaja u BiH, u kontekstu religija jeste, može se slobodno nazvati, religiozni ateizam. Ovakav ateizam mora da se oslobodi toga da bude mjera svemu (sterilni materijalizam lahko odvede u makijavelističko-staljinistički cinizam). U stvari, sve navedene devijacije, vode ka tome da se zaboravi na čovjeka pojedinca i dovodi do onoga što izražava taj makijavelističko-staljinistički cinizam: „Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.“ Kako gledati svakog čovjeka kao jednog, zasebnog i slobodnog čovjeka? Kakav je čovjek prema čovjeku? Potrebna nam je religija koja uistinu promovira vjeru. Bog je stvoritelj svega, ma kako god ga poimali, priznavali ili ne priznavali. Bog može bez čovjeka; čovjek ne može bez Boga. Pitanje odnosa čovjeka spram Boga je pitanje za čovjeka, a ne za Boga. Taj odnos ne može biti posredovan. On je neposredan između čovjeka i Boga i čovjek mora biti načisto sa samim sobom. Religija ima svoje mjesto, ali ona mora biti otvoreni medijator, a ne puki interpretator. Savremena religija treba razvijati vjeru, a ne dogmu. Vjera je odnos prema Bogu, ali i način života. Vjera je prisutna u svakodnevnom životu i u svim aktivnostima čovjeka. No, ako se to odnosi samo na slušanje propovijedi ili posjećivanje bogomlja ili oponašanje nekog rituala (ceremonije) onda je to samo puka religija. Vjera je više od religije. Ja vjerujem da je korak bliže tome i ono što radi Međureligijsko vijeće u BiH, a korak više je upravo ono što su uradili u Sarajevu zajedno sa Zajednicom Sant'Egidio organizujući (10.9.2012.) svjetski međureligijski susret „Živjeti zajedno u budućnosti-Religije i kulture u dijalogu.“ Sarajevo je tog dana zračilo posebnim sjajem i duhom, bilo je najveličanstvenije mjesto na svijetu i najljepši grad svijeta, upravo kao „saraj.“ Na čas, izgledalo je kao da je uskrsnula vjera bosanskih bogumila, iz mraka srednjeg vijeka, koji su i tada u Bosni razvijali religijsku toleranciju povezujući Istok i Zapad. U Sarajevu se danas ponovo obistinilo ono što je također, prije nekih 600 godina, vapeći za religijskom tolerancijom propovijedao Nicholas Cusanski, kardinal od St. Pierre-aux-Liens (1401.-1464.) koji je u zastupanju ideje jedinstva religija i vjere u Boga govorio: „...(svaka religija se veže s mnogo gorljivosti za svoje obrede kako bi na taj način što više ugodila Tvome veličanstvu), ipak, pošto si Ti samo Jedan i Jedini, onda u krajnjem postoji samo jedna vjera i jedna molitva“ ( E. Martinović, Takvim za 2013., El-Kalem, Sarajevo). Zaista, tog dana u Sarajevu istovremeno su se molili ljudi mnogobrojnih religija svijeta sa jedinstvenom molitvom i vjerom za mir na svijetu. Barem sam ja to tako vidio i doživio kao potvrdu da Bog zrači u svakom ljudskom biću. U vjeri se povezujemo sa ljudima i približavamo Bogu iskazujući međusobnu ljubav. Učiti voljeti jeste razvijati vjeru i istinski moliti Boga. Molitva je zahvaljivanje Bogu. Molitva nije traženje od Boga da nam stvori dobro. To je zahvala Njemu što nam pruža dobro koje je stvorio. Kako i koliko ćemo mi iskoristiti to dobro je do nas, ne do Boga. Pređen je trnovit put do ovog simboličnog događaja u Sarajevu. Samo da se podsjetimo kako je kao kršćanin završio uvaženi Thomas More s početka ovog uvoda. Jedno cijelo stoljeće nakon Cusanskog, engleski kralj Henrik VIII, također kršćanin, nije se nimalo libio da Thomasu odrubi glavu (1535.god.) zato što More nije htio da mijenja svoju kršćansku praksu, umjesto katolika da bude protestant. Istine radi treba znati, prije toga, ni More se nije sustezao da ljude protestanskog uvjerenja šalje na inkvizicijsku lomaču. Davno prije ovog slučaja slično je prošao još jedan pisac, islamski učenjak El-Buhari iz Buhare (Uzbekistan). Dva stoljeća nakon Muhammeda on je napisao zbirku hadisa „Sahih Buhari“ koja se smatra najispravnijom i najboljom knjigom poslije Kur'ana. To nije smetalo vladaru Halidu ibn Ahmedu da ga protjera zato što El-Buhari nije htio da mijenja svoju islamsku praksu učitelja. U progonstvu, El-Buhari je naprosto presvisnuo (870.god.). Pri tome, na njegovoj dženazi, što je mimo svake islamske tradicije, bila je samo njegova tetka i kućni sluga. Drugi nisu htjeli ili nisu smjeli. Ljudi su čudni, zar ne? Više drže do zakona vladara nego do Božijeg zakona. Problem kroz sva vremena, tako i danas, je taj što se ljudi istinski ne mole Bogu ili ga lažno prizivaju. Ukazujući na mnogobrojne ovovremene nedaće svjetskog društva na samom kraju drugog i početku trećeg milenija nove ere, pisac i suvremenik, norveški biskup Gunnar Stålsett u predgovoru svoje knige „ŠTA JE ONDA ČOVJEK? Tekstovi za vjeru i promišljanje“ s pravom zapisuje: „Mnogi od nas su više opterećeni slikom o sebi samima nego o solidarnosti sa drugima. Površnost je važnija nego suština, ono vanjsko je postalo bitnije nego ono unutrašnje. Paradoks vremena u kojem živimo je u tome da mi tragamo za spokojstvom, ali se istovremeno bojimo smiraja.“ Nažalost, u svijetu je puno mržnje i zla koje se često poziva na Boga. Raditi takvo nešto u ime Boga je naprosto negiranje Boga i kaljanje vjere i religije. Doduše, religija se može profanisati i uprljati vjeru. Mi u Bosni smo to iskusili. Bilo je puno događanja koja prezire svaki iskreni vjernik i izaziva stid i od svoje religije. Zato pravim distinkciju između vjere i religije. Ponešto o tome zapisujem u ovoj knjizi. Uz duboko poštovanje, raduje i ohrabruje kako naš suvremenik, rimski papa Benedikt XVI (Joseph Alois Ratzinger), sasvim otvoreno ukazuje i poručuje u svojoj novogodišnjoj božićnoj propovijedi (25.12.2012.): „Nasilje u ime Boga je 'bolest' religije.“ Papa, kao da je proživio iskustvo Bosne, s pravom dodaje: „Ondje gdje je Bog zaboravljen ili čak zanijekan, nema ni mira.“ Slažem se sa papom i, evo pokušavam koliko mogu da učinim, makar mali trun, za mir u Bosni i cijelom svijetu. Možda je već nešto ako sam iskren prema sebi pitajući se kakav sam ja kao čovjek? Mislim da je to pitanje za svakog čovjeka na svijetu ako hoćemo bolji svijet. Kao običan čovjek Bosne, građanin i vjernik-laik hoću da ozdravim Bosnu, pokušavajući da budem bolji čovjek, propitujući samog sebe: Gdje sam? Ko sam? Šta sam? Konjic, siječanj/januar/safer 2013/1434