Bosna spava

Dobrodošli na moj blog

21.04.2018.

Povodom Dana planete Zemlje iz zemlje Bosne

Dan planete Zemlje (22.4.2014.)
 
Zemlja i zakon, kultura i pseća govna (istinita priča)

22.4.1970. godine, Gaylord Nelson, senator USA (United States of America) i ekolog, pokreće nacionalnu obuku o životnoj sredini i njenom očuvanju pod nazivom Dan Zemlje (Earth Day). Tako se poslije više od jednog stoljeća Amerika osvrnula i ozbiljno suočila sa porukom i slutnjom njenih predaka koja je možda najbolje sadržana u pismu indijanskog poglavice Seattlea, navodno napisano i upućeno 1854. godine američkom Predsjedniku: „I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. (...) To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. (...) Jednu stvar znamo, koju će i bijeli čovjek jednog dana spoznati – naš Bog je isti Bog. (...) Pravom životu dolazi kraj – počinje borba za opstanak?“
Nakon zaživljavanja u USA, Konferencija UN (United Nations) o okolišu, 1992. godine službeno prihvaća ovu ideju afirmacije zaštite okoline za cijelu planetu, a Generalna skupština UN-a 2009. godine proglašava 22. april kao Međunarodni dan planete Zemlje.Tog dana, širom planete Zemlje u skoro 200 država svijeta, na raznim nivoima, govori se o zemlji i svijetu kao globalnom, ali i lokalnom prostoru u kome živimo. Pitanje očuvanja i ravnoteže prirode i životne sredine sve više postaje i danas je vjerovatno najveći problem čovječanstva i civilizacije općenito.
 Šta o tome reći kao običan čovjek iz jednog malog mjesta jedne male države. Konjic i Bosna i Hercegovina su upravo to, a ipak se ne mogu oteti utisku da je BiH u mnogo čemu paradigma svijeta. Dok o ovome razmišljam, pokušavam sažeti svoje iskustvo i ono što zapažam i hoću da se barem simboličnim zapisom uključim u obilježavanje Dana planete Zemlje.
 U Konjicu, Bosni i Hercegovini i njenom okruženju ima se šta vidjeti i naučiti; i lijepog i ružnog. Možda je najdublje osjećanje i utiske o lokalnom zavičajnom krajoliku, koje razbuđuje misao do genijalne globalne spoznaje o prirodi i planeti Zemlji, sobom nosio čovjek sa ovih prostora Balkana: Nikola Tesla. Njegova izvanredna otkrića od prije više od 100 godina su tada osvijetlila i danas osvjetljavaju cijelu planetu. Osim što je stvarao savršene izume Tesla je također imao i jasne poruke poput ovih: „Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.“ ... „Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.“
A šta se to vidi i osjeti u ovom krajoliku doline Neretve koji je poput Teslinog zavičaja? Treba imati dar pjesnika i moći svu tu ljepotu prirode i ljudskog duha opisati (visoke planine, rijeke, jezera i plodne doline, po brdima zasijane nekropole stećaka, kapelice, turbeta i planinarske kućice i još puno toga što čovjeka nadahnjuje, oplemenjuje i kultiviše) i osjetiti simbiozu i harmoniju života. Ali, treba uistinu biti i pedantan službenik pa sve i ono ružno i loše evidentirati (isječene šume, sprženi proplanci i pašnjaci, njive zarasle u korov, napuštena sela i razbacane plastične pivske boce, cola boce i kese, krš i smeće svake vrste) i uočiti tu destrukciju i dekadenciju čovjeka.
Bez sumnje, imperativ za čovjeka, bilo u ime Boga ili u ime Prirode, svakako je da ljepotu treba čuvati i unapređivati, a ružno treba odstraniti i ispravljati. Ako poslušamo Teslu i promatramo prirodu i pojave, zasigurno ćemo nešto zapaziti i naučiti.
Veliki ljudi idu ispred vremena i vide ono što obični mali ljudi tek kasnije dožive. Potvrđuje to i naredna pjesma velikog pjesnika Vladimira Nazora koji je ponikao sa otoka Brača oko kojeg se Neretva razliva u Jadransko more. Ona, pjesma, kao da je sad izrečena. A bilo je to davne i teške 1943. godine, u jeku ljudske destrukcije velikoga svjetskog rata i antifašističke borbe. Nastala je za vrijeme čuvene bitke na Neretvi ili poznatije kao Bitka za ranjenike. Sudbinom donijet u dolinu Neretve i zagledan u visove Prenja, narodni pjesnik i Titov partizan (a 1945. i prvi Predsjednik Narodne Republike Hrvatske) Vladimir Nazor zapisuje:

Prenj planina nije,
Visok grad je vila,
Sijelo je bogova
Drevnih bogumila:
Još vrijeme brazde Po čelu mu ore;
U njem se žestoko Dobro i zlo bore.
(...)
Prenj planina nije
Žrtvovani je kamen
Što čeka da sveti
Očisti ga plamen.
I Bijeli Svećenik
K njemu jednom stigne,
Put zvijezdama i Suncu
Sebe i nas digne.


A kako to izgleda danas?
Evo, na Dan planete Zemlje sa prijateljem pohodim brda oko Konjica. Ispeli smo se na brdo Koznik (nažalost, nema koza; već poodavno su istrebljene). Barem je vidik fenomenalan. Ispod nas je dolina Neretve poput barke što se na proljetnom povjetarcu lagano njiše i kao da neprimjetno plovi od istoka ka zapadu. U daljini, na jugu, još pod snijegom, bljeskaju na suncu vrhovi Prenja što razdvajaju Mediteran (more-središte zemlje) od Kontinenta (kopno-suha zemlja) prema sjeveru. Prekrasna slika u očima i nadnaravan osjećaj u duši daje utisak prostranstva, beskraja i optimizma. Sretan sam i ispunjen nadom, pogotovo što pouzdano znam da se Neretva u gornjem toku, hvala Bogu, i danas može slobodno piti, a da se na obalama njenim i ljudska ruka i duhovnost može osjetiti. Za cjelokupnu dolinu Neretve (koja je danas locirana u prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona i Dubrovačko-neretvanske županije) može se slobodno reći da je jedna svojevrsna kolijevka raznolikog prirodnog blaga i kulturne baštine na Starom kontinentu (Evropa).
Za ilustraciju ću uzeti stećke kojima je ovaj kraj bogat. Stećci su karakteristični kameni nadgrobni spomenici, uglavnom iz vremena Srednjovjekovne bosanske države, koji su svojim postojanjem, izgledom i porukama jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Upravo ove 2014. godine očekuje se da budu uvršteni u Listu svjetske baštine UNESCO (United Nation, Educational Scientific Cultural Organization). Još prije pola stoljeća, a povodom svjetske izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas“ (Pariz, 1960.), znameniti pisac ovog podneblja, Miroslav Krleža, ističe bosanski stećak kao glavni eksponat i pri tome kazuje: „(...) Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“
Ako je samo i umjetnička fikcija u stvarnom opusu mnogobrojnih zapisa sa stećaka, ova poruka koju prepisujem, na stećku iz 1094. godine (stećak kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog) nadilazi vrijeme i prostor u kojem je nastala: „Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi samo sebe moze najti, il ne najti...“ Autentičan zapis narodne mudrosti na više stećaka i mjesta kroz duži vremenski period (od antike do Šekspira) je i ovaj zapis-epitaf na grobu Radojice Bilića u Starom Selu kod Jajca: „I molju vas ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako ja...“ (M. Dizdar: Stari bosanski epitafi, Sarajevo, 1961.) Za ovu poruku neki pišu da je „prevod iste sentencije koju veliki Mazačo 1427.g. ispisuje u firentinskoj crkvi Santa Maria Novela: 'Io fu gia quel che voi sete, e quel chi son, voi anche sarete...'.“ (R. Petrović: Bogumili, Visoko – Novi Sad, 2010.) Ako je i tačno mišljenje da su stećci i zapisi kopija sa Zapada (?), to samo potvrđuje da Zemlja nije „globalno selo“ od jučer već je to ona od pamtivijeka. Kako god, stećci su specifikum Bosne, a u Bosni se susreću Istok i Zapad koji sobom donose i lijepo i ružno, i dobro i zlo, istovremeno. Ti uticaji se upravo mogu sagledati kroz život stećaka, njihovu figuraciju i transformaciju.
U gornjem slivu Neretve (Čuhovići iznad Rakitnice) na jednom mjestu i istoj nekropoli je neumitna ruka povijesti poredala jedne uz druge bogumilske stećke/kamenove, hrišćanske križeve/krstove i islamske bašluke/nišane. Dan danas su ti biljezi zajedno, na istom mjestu, a ispod njih je ista zemlja, bosanska – stoje, kazuju i poručuju kao osvjedočeni svjedoci. I tako na najočitiji način pokazuju kako s vremenom, pod teretom Istoka i Zapada, nekad milom a nekad silom, bogumili postadoše katolici, pravoslavci i muslimani.
Apsurd ili paradoks?!
Zaista, kroz duži period Bosna bijaše izložena katoličko-inkvizicijskoj pomami, pravoslavno-fanarioitskoj pohlepi i islamsko-osmanlijskoj posesivnosti. A opet, prihvatajući katoličanstvo, pravoslavlje i islam bosanski narod razvija kulturu i duh specifičnog jedinstva različitosti koji je očuvao Bosnu do današnjih dana. Konačno, u ovom vremenu, na toj istoj zemlji bosanskoj Bosanci prihvatiše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ali bi svi da je zemlja samo njihova. Otkud to?
„Proradila je politika rastakanja Bosne. No, da je samo to. Perpetuirano jednonacionalno drilovanje (njem-eng. Drill: trožičan, sijanje u brazde) toliko je rastočilo onu zajedničku bosansku žicu da je bosanstvo dovedeno do apsurda i posijalo se pervertiranje do paradoksa (...). I onda odjednom, narodi Bosne ne mogu da žive zajedno?!“ (H. Sarajlić: Zapis o Bosni i Hercegovini, Konjic, 2013.)
Šta reći na sve to? Bilo bi svima pametno poslušati šta kaže genijalni sin nekada zajedničke zemlje Nikola Tesla „Promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju“ i prihvatiti poruku mudrog američkog poglavice Seattlea „Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji.“
Bosna i bosanska žica (duh bosanski) su neraskidivi po zakonu prirodnom i redu Božijem: Kao hljeb, kao kruh, kao somun od žita njena, na njoj požnjevena, u zemljanoj peći ispečena, koji se slatko jede i miriše svima. Samo, treba svako počistiti svoju avliju i sokake, neka cvijeće slobodno niče i voće behara, neka svi u Bosni jedu plodove svoga rada, spokojno i bez smrada.
Na Kozniku, dok promišljam, osluškujem Prirodu i ćutim Boga, oči mi bodu dva brda, tu blizu, dominiraju iznad Konjica. Pohodio sam vlastitim nogama sve planine i vrhove oko Konjica, ali ova dva brda nisam otkako bijaše rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Zašto? A baš su lijepa i lijepa imena imaju: Grad i Gostić. Na prilazu njima danas su table sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima na kojima piše „MINE“! Mina je srce olovke koje daje život slovu i riječi, no ovo su neke druge mine koje razaraju srce i ubijaju život u čovjeku. Otkud tu i na tim mjestima? Baš čudno?!
 Grad, općenito znači polis-država (srce civilizacije). Ovaj Grad iznad Konjica je vjerovatno imao nešto od toga u svojoj povijesti, a ono što je sigurno jeste da je bio kula-utvrda u vojvodstvu herceg Stjepana (Stjepan Vukčić Kosača /1404-1466/, Veliki vojvoda rusaga bosanskog, kasnije Herceg /vojvoda od Svetog Save) koji je osnovao Hercegovinu (sastavni dio Bosne). Prema tadašnjim prilikama, vojvoda Stjepan se povijao između zapadne i istočne crkve i na kraju se priklonio Rimu (katoličanstvu), usvojivši titulu hercega. Paradoksalno je da mine oko Grada „ugradiše“ oni što danas htjedoše Hercegovinu, samo za sebe predstavljajući se kao baštinici herceg Stjepana i „hrvatski domoljubi“ i tako „uprljaše“ hercegovu zemlju i ovaj lijepi vidikovac.
Gostić, u svome nazivu priziva na gosta i gostoprimstvo. I zaista ovo brdo ispod surih vrhova Prenja djeluje gostoprimljivo kao da se nudi da se tu čovjek odmori i okrijepi na pitomim livadama i krasnim pogledom na dolinu Neretve. Gost je onaj koji pohodi, koji ima dobre namjere i koji je dobrodošao. Gost je onaj koji služi Bogu, pa je kod bosanskih bogumila u crkvi bosanskoj to onaj koji ima misiju svećenika. Pripadnici bosanske crkve se prema raznim izvorima nazivaju bogumili, patareni, krstjani, a za „pravovjerne“ su bili heretici. Smatrali su se sljedbenicima i čuvarima izvornog Hristova učenja na temeljima Evanđelja zasnovano na skromnosti i jednostavnosti. Prezirali su materijalna bogatstva i feudalni poredak klasične crkve što ih je koštalo progona. Kako bosanska crkva nije bila feudalni gospodar imala je ugled u narodu, a to je odgovaralo i bosanskom plemstvu i vlasteli da je kao takvu podržava i čuva. U tom vremenu zasigurno je vladalo načelo „cuius regio, eius religio“ (čija zemlja, njegova i religija). Naravno, važilo je i obrnuto. Zato je i istočna crkva, pravoslavna srpska crkva kao ortodoksna (izvorna) progonila pripadnike bosanske crkve „prevodeći“ krstjane u pravoslavce, a time u Srbe (svojatajući bosansku zemlju kao srpsku). Tako se dogodi paradoks da baštinici Svetog Save kao „srpski rodoljubi“ s ciljem zaštite zemlje samo za sebe „pogostiše“ Gostić minama i „uprljaše“ zemlju koja je i svetosavska.
Dolina Neretve ispod Gostića je oduvijek bila najviše naseljena onima koji zasigurno nisu bili ni katolici ni pravoslavci. Mnogobrojne nekropole stećaka (Konjic ima najviše stećaka u BiH) kazuju da su to bili bogumili. Oni su bili dio Bosanaca koji do tada nisu bili podlegli uticaju zapadne i istočne crkve, ali pod naletom moćne Osmanlijske (turske) imperije utopiše se u islam i postadoše muslimani. Dugo bijahu turski vazali i prividno vladari u Bosni, zatomljujući u sebi vlastitu nacionalnost i identitet i kao muslimani tek 1993. godine se iskazuju i potvrđuju kao Bošnjaci. Htjeli ili ne htjeli, moradoše braniti sebe i svoju bosansku zemlju od nasrtaja sa istoka i zapada.
Tako se došlo i do trećeg paradoksa da najtvrđi baštinici Bosne kao „bošnjačke patriote“, braneći zemlju od agresije, „zasijaše“ mine oko Gostića i „uprljaše“ zemlju koja je upravo bosanska. Naravno, u svojim pretenzijama nisu to zaboravili učiniti ni hrvatski bojovnici. Na kraju drugog milenija nove ere Gostić uistinu postade „Ničija zemlja“.
Danas je zaista anahrono isticati srednjovjekovno načelo „cuius regio, eius religio“, ali zbog nekih koji i danas osporavaju suverenitet i integritet Bosne, dobro je podsjetiti na činjenicu da je čak i u tom vremenu bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1338-1391), koji je krunisan i kao prvi bosanski kralj, na vhuncu svoje vladavine imao efektivnu titulu „Kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“ i pod svojim suverenstvom je imao i pravoslavce, i katolike, i bogumile, pri čemu je u svemu tome i sam participirao.
Bosna je oduvijek imala iskušenja, ali je uvijek sačuvala toleranciju. O bosanskoj toleranciji svjedoče brojne povelje, a najčuvenija je ona Kulina bana (1163-1204) građanima Dubrovačke republike (29.8.1189.): „Ja, ban bosanski Kulin prisezaju...Vsi Dubrovčani kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, gdje si kto hoće kretati, gdje si kto mine pravov vjerov i pravim sr(d)cem držati je bez vsakoje zledi...Tako mi Bog pomagaj i sie sveto evanđelje.“ Skoro dva stoljeća poslije potvrđuje to i Tvrtko svojom poveljom (1.6.1367.): „Mi Tvrtko, milostiju božjom ban bosanski, pridosmo u našu kuću u grad Dubrovnik i potvrdismo veru s našom bratiom i s našim priatelmi s vlasteli s dubrovačkimi...“ (N. Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989.).
Neka vrsta povelje je i posljednje slovo bosanske kraljice Katarine (1424-1478) koja je sahranjena u rimskoj crkvi Aracoeli kao katolkinja, od oca bogumila (herceg Stjepan), majke pravoslavke (kneginja Jelena), a sin Šimun (Sigismund) je završio kao musliman (Ishak-beg). Na njenoj nadgrobnoj ploči piše: „Katarini Kraljici bosanskoj, Stipana hercega od Svetoga Save, od poroda Jelene i kuće kralja Stipana rojeni Tomaša Kralja bosanskoga ženi, koja živi godini 54 i preminu u Rimu na liti Gospodnja 1478., na 25. oktobra. Spominak nje pismom postavljen“ (I. Kajan: Katarina kraljica bosanska, Sarajevo, 2007.). Tako se rastočila bosanska kraljevska loza, ali je ostala Bosna i narod bosanski – do dana današnjeg (svi stari zapisi su na bosanskom i prejudicira odrednica i jezika i naroda „bosanski“; nije ni srpski ni hrvatski ni bošnjački; op.a.).
Najpoznatija i najeksplicitnija povelja iz modernog doba Bosne proklamira (25.11.1943.): ,,Danas narodi Bosne i Hercegovine hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska(bošnjačka), nego je i srpska i hrvatska i muslimanska(bošnjačka), bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana jednakost i ravnopravnost svih Srba, Muslimana(Bošnjaka) i Hrvata“ (Rezolucija ZAVNOBiH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, Mrkonjić Grad, 1943.).
Potvrđuje to i suvremena povelja (Daytonski mirovni sporazum) gdje u preambuli stoji: „Na osnovu poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju...inspirisani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima...Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim uređuju Ustav BiH...“ [Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini započet u Daytonu 21.11.1995. potpisan u Parizu 14.12. 1995. od prvaka (lidera) BiH (Bosna i Hercegovina), Hrvatske, Srbije, EU (European Union), Francuske, Njemačke, Rusije, UK (United Kingdom), USA (United States of America)]; (prema www.oscebih.org).
Toliko o zemlji Bosni.
Gdje je danas Bosna i Hercegovina? Kud općenito ide ovaj svijet?
Dan je planete Zemlje. Vraćam se sa izleta. Dok prolazim gradom duž ulica na trotoarima je puno psećih govana. Susrećem ljude što su izveli svoje kućne ljubimce, ali i ponekog psa lutalicu. U BiH postoji Zakon o zaštiti pasa lutalica, no nema azila da ih sklone. Ne znam za zakon o kućnim ljubimcima, ali njihovi gospodari zasigurno nemaju kulturu (kao na Zapadu) da za vlastitim ljubimcima počiste.
U Bosni i Hercegovini, dok se ne bude držalo do zakona i kulture, živjet će se u predivnoj zemlji i psećim govnima.
U tom slučaju, priča o Bosni, o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima je izlišna. A možda i nije jer je danas, uistinu, cijeli svijet „globalno selo“?!


Esej posvećujem svim žrtvama od zagađenja Zemlje „minama“!
Zapisano s proljeća 2014. godine, na Dan planete Zemlje (22.4.2014.) kad Bosna bijaše ničija zemlja. Objavljeno 25.5.2014. na portalu www.blogger.ba (blog: Bosna spava), na Dan mladosti (dan kojeg više nema), nakon velikog potopa u Bosni (koji se upravo desio) i sa golemom nostalgijom (koja je sveprisutna).
nostalgija (grč. nostos povratak u zavičaj, algos bol) tuga za zavičajem, fig. čežnja za nečim što je bilo lijepo.